UVODNA NAPOMENA: Post koji slijedi nastao je kao posljedica osobnog iskustva, zbog čega je prošlo nekoliko mjeseci do njegovog konačnog sazrijevanja (to, vjerujem, djelomično objašnjava i razlog duge kreativne tišine na blogu). Zbog naravi područja kojim se bavi to je najopširniji post dosad objavljen na ovom blogu, čineći jednu zaokruženu cjelinu koju nisam želio narušavati zanemarivanjem bitnih aspekata cijele priče. Rezultat toga su pozamašne, ali, nadam se, vrlo pitke 23 stranice teksta u Wordu obogaćene linkovima. Post je, zbog vaše lakše orijentacije podijeljen po naslovima. Ako se pitate o čemu sam toliko mogao pisati, savjetujem vam da počnete otkrivati, redak po redak. Ugodno čitanje!
VATRA SMRTI
Pročitao sam još davno jedan odlomak iz Esenskog Evanđelja Mira čija mi je važnost poruke u to vrijeme bila sasvim nerazumljiva, što zbog dobi, što zbog nedostatka znanja, ali najvećim dijelom zbog društvene uvjetovanosti. Pisalo je sljedeće:
„Jer zaista, kažem vam, živite samo uz pomoć vatre života, i ne pripremajte svoju hranu vatrom smrti, koja ubija vašu hranu, vaša tijela i vaše duše.“
„Učitelju, gdje je vatra života?“ upitaše ga jedni.
„U vama, u vašoj krvi i u vašim tijelima.“
„A vatra smrti?“ upitaše drugi.
„To je vatra koja gori izvan vašeg tijela, koja je toplija od vaše krvi. S tom vatrom smrti kuhate hranu u svojim domovima i u poljima. Zaista, kažem vam, to je ista ona vatra koja uništava vašu hranu i vaša tijela, jednako kao što i vatra zlobe, koja hara vašim mislima, uništava vaš duh. Jer vaše je tijelo ono što jedete, a vaš duh je ono što mislite. Stoga, ne jedite ništa što je ubila vatra jača od vatre života. Umjesto toga, pripremajte i jedite sve plodove drveća i svu travu u poljima i mlijeko životinja dobro za piće. Jer sve je to snabdjeveno i dozrjelo vatrom života; sve su to darovi anđela naše Zemaljske Majke. Ali ne jedite ništa čemu vatra smrti daje okus, jer takvo je od Sotone.“
Ova je poruka ostala pohranjena u mojoj podsvijesti idućih 14 godina, sve dok prije pola godine nisam otkrio i iskusio istinsko značenje ovih riječi. Paralelno s tim otkrićem, pogodila me još jedna spoznaja koja mi je na upečatljiv način otvorila oči. Shvatio sam do kojeg stupnja našim životima upravljaju navike i koliko nas ponavljanje istih postupaka po navici čini nesvjesnima i podložnima zatupljivanju. Ovo je možda najjasnije izraženo u načinu na koji se ljudi odnose prema hrani. Ljudi od pamtivjeka (ili barem vremenskog perioda u okviru kojeg mi precipiramo svoju povijest, a koji uglavnom ne prelazi 2000 godina) kuhaju hranu. Ta se praksa nastavila kroz generacije i generacije, sve do našeg doba. I naravno, rođeni u takvom „navičnom“ okruženju, i mi svoju hranu jedemo i pripremamo na isti način, ni za trenutak ne razmišljajući o posljedicama ili nuspojavama takve prakse. Jer, pobogu, zašto bismo to propitivali? Svi tako jedu, i naši stari su tako jeli. Sasvim je normalno da se hrana kuha, zar ne?
Da, to je istina, ukoliko razumijemo što pojam „normalno“ u svojoj osnovi znači. Riječ normalno svoj korijen vuče iz riječi norma, koja prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku podrazumijeva: „Skup nepisanih pravila o ponašanju i postupcima pojedinaca, obitelji i/ili društvene zajednice koja su se uvriježila dugotrajnim i redovitim održavanjem i poštivanjem stvorene tradicije.“ Dakle, „normalno“ je ono što se uvriježilo dugotrajnim ponavljanjem i poštivanjem stvorene tradicije bez obzira bilo to „prirodno“ ili ne. Ljudi tako često ne shvaćaju razliku između ta dva pojma, a ona je u suštini neusporediva. Gledano na ovaj način, jesti kuhanu i pečenu hranu je sasvim normalno. No, pitanje koje bismo si ovdje morali postaviti je, da li je to prirodno?
Ako za trenutak zastanemo u svom automatskom hodu kroz život i po prvi put posvijestimo što se doista događa kada hranu izložimo vatri ili visokoj temperaturi, odgovor na ovo pitanje će postati i više nego očigledan. Naime, svi hranjivi i esencijalni sastojci sadržani u hrani poput vitamina, minerala, enzima, (čija je uloga u ljudskoj prehrani, usput budi rečeno, potpuno marginalizirana od strane liječnika i nutricionista) proteina, masti i ugljikohidrata bivaju uništeni ili ozbiljno oštećeni i izmijenjeni, a hrana kao takva postaje mrtva! Možda ovo većinu i ne zabrinjava previše s obzirom da za enzime nikada nisu ni čuli, ili ako su čuli, vjerojatno nemaju jasnu predodžbu o tome koja je točno njihova uloga u ljudskoj prehrani. Da bismo uopće mogli shvatiti njihovu ulogu u organizmu i važnost koju predstavljaju za tijelo, trebali bismo se najprije upoznati s njihovim osobinama.
ULOGA ENZIMA U PREHRANI
Enzimi su biokemijski katalizatori odgovorni za ubrzavanje gotovo svih kemijskih reakcija u tijelu. Oni su također od ključne važnosti za pravilno i zdravo probavljanje hrane. Postoje tri glavne klasifikacije enzima: probavni enzimi, koje proizvode organi uključeni u probavu i probavne žlijezde, a služe za probavu i razgradnju proteina, masti i ugljikohidrata u njihove manje, sastavne jedinice, aminokiseline, lipide i monosaharide koje tijelo onda može učinkovito iskoristiti. Zatim, metabolički enzimi koji svoju funkciju obavljaju u svim stanicama, tkivima i organima i koji su esencijalni dio svake biološke aktivnosti, te prehrambeni enzimi ili enzimi iz hrane. Istraživanje koje je još u tridesetim godinama prošlog stoljeća proveo dr. Edward Howell, pokazalo je da iako tijelo posjeduje sposobnost proizvodnje vlastitih enzima, ona postupno slabi, što znači da ukoliko ne unosimo enzime iz vanjskih izvora, prvenstveno prehranom, njihove zalihe će se godinama istrošiti rezultirajući posvemašnom degeneracijom i slabljenjem organizma, što uzrokuje preuranjeno starenje. I doista, ne bi bilo nikakvih problema, kao ni razloga za pisanjem ovog posta, kad bi mi bili u stanju unositi enzime konzumacijom kuhane i pečene hrane, međutim, to nije moguće zbog jedne zanimljive osobine enzima, a to je njihova osjetljivost na toplinu. Temperatura dostatna da se enzimi (kao i ostale hranjive tvari), unište (ili oštete) je 47,7 stupnjeva celziusa, što je relativno niska temperatura ako uzmemo u obzir da je vrelište vode na 100 stupnjeva, a kuhanje i pečenje se odvijaju i na temperaturama od 200 do 400 stupnjeva. Ova jednostavna činjenica jasno ukazuje da kuhanje doslovno (a ne figurativno) ubija našu hranu! To je ona 'vatra smrti' o kojoj Isus (ili tko već) govori u Esenskom Evanđelju Mira. Dakle, s obzirom da se kuhanjem hrane enzimi gube, njihov nedostatak u procesu probave moraju nadomijestiti metabolički enzimi koji se crpe iz ostalih organa i žlijezda, slabeći njihove funkcije. Potrebno je čak 10 metaboličkih enzima da bi se nadomijestio jedan probavni, što dovoljno govori o neravnoteži koju stvaramo u tijelu konzumiranjem kuhane, odnosno pečene hrane. Konstantnim crpljenjem zaliha enzima kroz godine slabi nam imunološki sustav i sveopća vitalnost. Nije li, ako iz ovog kuta promotrimo situaciju, u najmanju ruku nelogično i neučinkovito, da ne kažem i suludo, što hranu, koja zbog neorganskog uzgoja u današnje vrijeme u startu ima manji postotak vitalnih hranjivih sastojaka, a koji se još dodatno prilikom transporta do trgovina gube, mi uzimamo i bacamo u lonac s ključalom vodom, ili direktno na tavu, pri čemu nam, od inicijalnih 70, 60 ili čak 50% hranjivih tvari koje su zamišljene da podržavaju naše tijelo i pruže nam savršeno zdravlje, preostane tek 5 – 10% ako imamo sreće?
PROBAVNA LEUKOCITOZA
Osim toga, izlaganje hrane visokoj temperaturi mijenja njen kemijski sastav pa tijelo ne može probaviti tu hranu na način na koji je bilo zamišljeno dok je ona u svom prirodnom, sirovom stanju, što posljedično dovodi do toksičnosti, primarnog uzroka svih ljudskih bolesti. Štoviše, kada pojedemo kuhanu ili pečenu hranu, tijelo na nju reagira kao na otrov, kao na prisustvo stranog organizma i dolazi do pojave koja se zove probavna leukocitoza, što znači da tijelo proizvodi višak bijelih krvnih stanica kako bi se zaštitilo od onoga što smatra prijetnjom, a to je u ovom slučaju kuhana hrana! Ovaj fenomen je prvi uočio dr. Paul Kouchakoff u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Ta pojava je gotovo 130 godina prije njegovih istraživanja smatrana prirodnom reakcijom organizma na unos hrane iako nitko nije mogao objasniti razlog zbog kojeg do nje dolazi. No Kouchakoff je svojim pokusima došao do zapanjujućeg otkrića. Nakon što je u prehranu svojih pacijenata uveo sirovu hranu, leukocitoza je izostala! Testirao je razne vrste voća i povrća i uvijek bi primijetio da ukoliko je hrana koju su njegovi pacijenti konzumirali bila sirova nije dolazilo do obrambene reakcije tijela.
Istog trena kad sam postao svjestan ovih činjenica, donio sam čvrstu odluku da više nikada u životu neću jesti kuhanu ili industrijski prerađenu hranu! Tu sam odluku donio doslovno preko noći, i gotovo bez ikakvih dodatnih saznanja i pripreme, 'grlom u jagode' što bi se reklo, krenuo u avanturu koja se zove sirova veganska hrana. Bio je to prekidač koji me je u konačnici lansirao na put svjesnijeg življenja.
Htio bih samo napomenuti da termin sirova hrana može biti vrlo zavodljiv i nezahvalan jer ne opisuje točno način prehrane koji predstavlja. Netko bi mogao pomisliti da se tu radi o sirovom mesu, ribi, jajima, siru i mliječnim proizvodima, što ne može biti dalje od istine. Zato ja radije koristim termine poput sunčeva hrana ili živuća hrana, koji najbolje i nedvosmisleno objašnjavaju prirodu ovakve ishrane. To je hrana dozrjela na Suncu, to je hrana sa stola Majke prirode, svježe voće, povrće, sjemenke, orašasti plodovi, hrana koja nam je izvorno namijenjena za optimalno životno iskustvo.
PROCES ADAPTACIJE NA SIROVU HRANU
Dopustite mi da ovdje ukratko opišem svoje iskustvo adaptacije na sirovu hranu prije nego što krenem dublje u tematiku kako bi eventualno neki od vas koji ovo čitaju a koji razmišljaju o promjeni načina prehrane mogli izbjeći greške i zamke u koje sam ja zahvaljujući neiskustvu i neznanju često upadao.
Moji prvi dani na sirovoj hrani bili su vrlo konfuzni i vrlo poučni u isto vrijeme, što je velikim dijelom bila posljedica moje nagle i korjenite odluke da više nikada neću jesti ništa kuhano ili pečeno. Bio sam svjestan da sam ušao u jedan sasvim drugi svijet o kojem nisam znao gotovo ništa i da mu se trebam prilagoditi. Što jesti, kako, sa čime? To su bila pitanja na koje sam morao brzo pronaći odgovor jer sam bio svjestan da povratka na staro više nema. Počeo sam polako pretraživati stranice o sirovoj hrani na internetu i pomalo se upoznavao s cijelom pričom. Internet je poprilično zatrpan takvim stranicama na engleskom jeziku, od kojih su neke više a neke manje korisne. Jednoga dana sam više onako iz šale u tražilicu upisao pojam sirova hrana na hrvatskom jeziku ne očekujući previše. Ostao sam zaprepašten kad je u prvom rezultatu tražilica izbacila link jednostavnog naslova: SirovaHrana.com! Nisam mogao vjerovati da na našim prostorima također postoje ljudi koji prakticiraju ovu vrstu prehrane, a kamoli da još imaju i stranicu na kojoj razmjenjuju iskustva! No, moje zaprepaštenje i ushit nisu trajali dugo jer sam ubrzo shvatio da je ova online zajednica prilično mala brojem i da doista nema mnogo ljudi koji se hrane na ovaj način, što zapravo i nije začuđujuće ako malo bolje pogledamo oko sebe. Ova mi je stranica, poput odskočne daske pomogla u pogledu usmjeravanja i snalaženja u novom svijetu. U cijeloj toj zbrci otkrio sam da su namirnice za koje sam cijelog života mislio da su sirove, zapravo pasterizirane, poput maslina, kiselih krastavaca, cikle, paprike i ostalih flaširanih i konzerviranih proizvoda. Do tada sam mislio da su one samo namočene u octu (ovo samo ukazuje na stupnj nesvjesnosti koji ljudi mogu imati, i vrlo vjerojatno imaju, kad je u pitanju hrana). Također sam na svoje veliko razočaranje otkrio da neke namirnice koje bi trebale biti sirove to zapravo nisu. Tako sam se neugodno iznenadio kad sam otkrio da kikiriki u ljusci nije sirov nego pržen, a on je bio vrlo važna namirnica u mom periodu adaptacije. Onda sam otkrio da i bademi nisu sirovi, da pistacija nije sirova...uglavnom, niz neugodnih iznenađenja. Koliko god mi se to nije sviđalo, ipak sam izbacio te namirnice iz prehrane. Ubrzo sam nabavio blender i počeo raditi kašaste sokove, isprobavati sve moguće kombinacije voća koje sam mogao pronaći. Sada sam već na stranicama o sirovoj hrani prikupio dovoljan broj recepata koji su djelovali prilično ukusno. Dosta njih je to i bilo.
No uskoro je iskrsnuo novi problem. Većina tih recepata je prilično složena i uključuje načine pripreme za koje ja nisam imao tehničkih predispozicija kao ni vremena. Primjerice, da bi napravili sirovi kruh, ili recimo, sirove krekere, kekse i slično, potreban vam je dehidrator, tj. uređaj koji strujanjem toplog zraka izvlači višak vode iz smjese koja se priprema bez da uništava hranjive sastojke, nakon čega dobivate suhi sirovi kruh koji izgleda vrlo slično 'pravom' kruhu. S obzirom na činjenicu da jedan dehidrator košta oko 1500 – 3000 kuna ovisno o kvaliteti i da ih se kod nas praktički ne može nabaviti, ostao sam uskraćen za mnoštvo sirovih delicija, tj. barem sam tako mislio u tom trenutku. Nedostajao mi je još i procesor hrane koji za razliku od blendera ne radi kašasti sok od povrća i voća nego ih izreže na komadiće na način da dobijete gustu smjesu od, recimo, paradajza, paprike i ostalog vodenastog povrća. Tu sam gotovo udario u zid. Osjećao sam frustraciju što ne mogu pripremati sve te ukusne recepte koji bi jakim začinima nadomjestili obroke koje sam jeo do prije neki dan. Onda sam još, da stvar bude gora, na internetu vidio da u Americi već postoje, pazite sad, restorani sirove hrane u kojima se pripremaju sirove povrtne šnicle, sirove pite, razni sendviči, i sva ostala moguća i nemoguća čuda o kojima niti ne pomišljate kad vam netko spomene sirovu hranu. Znam da sam pomislio kako su oni tisućama svjetlosnih godina ispred nas po pitanju osvještenosti o hrani. Počeo sam na trenutke sumnjati u svoju odluku i pitati se je li to uopće pametna ideja s obzirom na toliko prepreka, neugodnih otkrića i svih namirnica koje se treba 'odreći', jer sam u tim prvim danima osjećao da mi treba teška hrana intenzivnih i umjetnih okusa na koju sam bio navikao cijeli život kako bih ostao zadovoljan na ovakvoj prehrani. Međutim, napominjem, to je bila rana faza adaptacije i istraživanja novog načina prehrane, gdje još nisam imao ni dovoljno znanja ni prakse, pa sam bio podložan raznoraznim utjecajima koji nisu nužno bili kvalitetni, ali o tome nešto kasnije.
OKUSNA OVISNOST
Zanimljivo je koliko mi ljudi na primitivan način doživljavamo i shvaćamo hranu. Za nas je hrana nešto što će nam prvenstveno utažiti glad i potrebu za okusima, a tek sekundarno, ako uopće, nešto što će pružiti najviše dobrobiti našem tijelu. Tako me je jednog dana dok sam pretraživao nove recepte odjednom zapljusnula jedna zanimljiva spoznaja. Shvatio sam da su svi ti takozvani specijaliteti i kompleksna kulinarska dostignuća poput sirove čokolade, sirovih kolača, sirove pašteta od badema, sirovih tortilja, pizze ili sladoleda od indijskih oraščića i sličnih zapravo podsvjesna želja tih ljudi da nadomijeste okuse kuhane hrane i da si prelazak na sirovu hranu učine što 'bezbolnijim' i 'neprimjetnijim'! Oni zapravo pokušavaju imitirati kuhana jela i istovremeno uživati u okusima kuhane i pečene hrane na koju su navikli cijeloga života u sirovoj varijanti, što je zapravo nemoguće, s obzirom na samu prirodu sirove hrane, i tu dolazi do frustracija. Oni nisu istinski spremni riješiti se okusne ovisnosti, pa teškim začinima, uljima i preradom orašastih plodova i žitarica bezuspješno pokušavaju kompenzirati osjećaj težine koji im sirovo voće i povrće ne može pružiti, pritom tvrdeći da je njihov način prehrane zdrav. Možda je zdraviji od kuhane i pečene hrane, ali otrovi koji se unose začinima i nepravilnim kombiniranjem hrane čine gotovo podjednaku štetu organizmu. Drugi je razlog taj da bi mogli 'dokazati' onima koji još uvijek jedu kuhanu hranu da se način prehrane sirovim ne razlikuje previše od njihovog jer i oni imaju gotovo iste specijalitete i delicije i da bi samim time sirova hrana bila društveno prihvatljivija. Ali, pobogu, zašto se mučiti radeći sirovi kruh i paštetu ili namaz od badema što zahvaljujući kompliciranoj pripremi može potrajati čak i do dva dana? Zato da bismo zadržali osjećaj 'normalnog' načina prehrane jer smo i do sada jeli 'normalnu' paštetu namazanu na kruhu? Kako jadno i očajno. Jedna žena na YouTube-u koja priprema sirova jela i razne specijalitete je na kraju jednog video priloga rekla da ne mora sva sirova hrana biti 'dosadna', nego ju možemo malo i podgrijati, samo da ne prelazi 50 stupnjeva!!(bez komentara) Sva sreća da sam na vrijeme otkrio ovu zamku u koju upadnu mnogi, a vjerujte mi, ako se upoznajete sa sirovom prehranom putem interneta i preko noći, kao što sam to ja učinio, sigurno nećete izbjeći tu zamku, jer je i sirova hrana, kao i mnoge druge stvari, postala stvar pomodnosti, više nego potrage za prirodnijim i zdravijim načinom života. Jer, nije poanta prelaska na sirovu hranu nastojati da sirova jela i obroci budu imitacije kuhanih, nego upravo suprotno, ponovno otkriti istinske prirodne okuse hrane koju nam je Majka priroda namijenila u njezinom iskonskom stanju, a koje smo izgubili masovnim začinjavanjem kuhane i pečene hrane. Nakon ove spoznaje, počeo sam se više koncentrirati na voće i povrće kakvo ono doista jest a prestao težiti njihovim prerađenim i začinjenim varijantama. Vrlo brzo se uspostavilo da je to puno isplativije prije svega vremenski, mentalno, financijski, a istovremeno neusporedivo bolje za tijelo, za razliku od ulaganja u nešto, što, iako sirovo, još uvijek nije ni izdaleka zdravo. Tako su, malo pomalo, prirodni okusi voća i povrća počeli zamjenjivati potrebu za okusima onih teških jela i začinima u toj mjeri da sada, dok ovo pišem, svoj prelazak na sirovu hranu ne smatram uskraćivanjem bilo kakve vrste, nego baš naprotiv, shvaćam da je konzumacija kuhane i pečene hrane uskraćivanje u pravom smislu te riječi.
ONO STE ŠTO JEDETE
Jedna od prvih istina kojih postanete svjesni kad počnete jesti samo sunčevu hranu sadržana je u staroistočnjačkoj mudrosti koja kaže: Vi ste ono što jedete. Kako revolucionarno jednostavna istina koje većina ljudi uopće nije svjesna, uključujući donedavno i mene. Zamislite, 14 godina biti vegetarijanac bi trebalo podrazumijevati da je čovjek svjestan onoga što jede, zar ne? Dobro, i bio sam, ali samo do određene, prilično uskogrudne razine. Znao sam da nikako nije zdravo jesti meso živih bića, kako iz moralnih, tako i iz zdravstvenih razloga. Znao sam da su cigarete i alkohol štetni, kao što sam kasnije otkrio da bi trebalo izbjegavati i gazirane sokove poput Coca-Cole i sličnih, a još kasnije, da treba paziti na proizvode koji u sebi sadržavaju one famozne „E“ dodatke, odnosno konzervanse. I to je, više-manje, bilo to. Zapanjujuć je stupanj tolerancije prosječnog čovjeka na otrove koji mu se svakodnevno serviraju. S obzirom na činjenicu da sam od petog razreda osnovne škole pa sve do nedavno uvijek imao problema s viškom kilograma, moja svjesnost o utjecaju hrane na tijelo je rasla, međutim, samo u kontekstu topljenja tog viška masti. Prije četiri godine krenuo sam u teretanu i počeo svakodnevno trčati. Čak i u vrijeme otvaranja ovog bloga, nisam značajnije prelazio ovu razinu „osvještenosti“, i bio sam prilično ponosan na nju. Malo pomalo, počeo sam uviđati da su i mlijeko i jaja vrlo štetni i otrovni. Mlijeko sam prestao piti prije nešto više od godine dana, no jaja sam jeo zbog same prirode pripremanja vegetarijanskih jela, posebno sojinih odrezaka, šnicli i slično. Ako mislite da je biti vegetarijanac zdravo, moram vas upozoriti da ste u velikoj zabludi. Jedina razlika između vegetarijanaca i mesojeda je samo i isključivo odsutnost mesa i mesnih prerađevina.
Tek sam promjenom načina prehrane postao svjestan koliko malo znam o hrani općenito i njezinom utjecaju na tijelo. Počeo sam iz raznih izvora samostalno proučavati jedno od najvažnijih područja ljudskog života o kojem me tijekom cijelog školovanja, što je vrlo zanimljivo i znakovito, nitko nije ništa naučio. Odjednom sam ostao zabezeknut spoznajom o obujmu i količini informacija vezanih za ljudsku prehranu. To nije tek nešto što možeš naučiti u osnovnoj i srednjoj školi na satu prirode i društva ili biologije gdje se dva sata tjedno uči hrpa gradiva kojeg jednostavno nije moguće detaljno obraditi, tako da u konačnosti znaš o svemu ponešto ali ništa konkretno što možeš iskoristiti (iako je, naprotiv, škola odlično mjesto za udaranje dobrih temelja po pitanju osvješćivanja o pravilnoj i zdravoj prehrani, naravno, kad bi se cijeli pristup obrazovanju promijenio, međutim, ja se ne sjećam da sam u školi imao predmet Utjecaj prehrane na ljudsko tijelo, a vi?).
Shvatio sam da je područje prehrane zapravo znanost u pravom smislu te riječi, koja zaslužuje barem jednak, ako ne i viši status od, primjerice, fizike, kemije ili matematike! U svojim lutanjima, u nepreglednom virtualnom moru informacija, pronašao sam jednu internet stranicu koja je zapravo enciklopedija o zdravom životu temeljena na načelima Prirodne medicine (Natural Hygiene) kakvu je podučavao i provodio Dr.Herbert M. Shelton. Stranica je RawFoodExplained.com. Pokrenuo ju je jedan 28-godišnjak koji sedam godina jede sirovu hranu, a koncipirana je kao on-line tečaj Prirodne medicine koji se sastoji od preko sto lekcija raznih autora koje pokrivaju široko područje ljudske prehrane, ali i mnogo više od toga, obuhvaćaju cijeli spektar ljudskih aktivnosti koje pridonose savršenom zdravlju. Količina i smislenost informacija na toj stranici su u najmanju ruku zapanjujući, a opet, teme se obrađuju takvom jednostavnošću da ih doista svatko može razumijeti. Sve u svemu, ovo monumentalno djelo sadrži preko 3000 stranica sitnog teksta kada bi se pretvorilo u papirnati oblik. Ako doista želite saznati nešto više o funkcioniranju vašeg tijela i principima istinski zdravog života, ovo je stranica koju morate provjeriti. Inače, neke od odlomaka s te stranice koristim i u ovom postu jer odlično pogađaju bit mnogih tema koje obrađujem.
Ubrzo sam postao svjestan da se ona istočnjačka mudra izreka Vi ste ono što jedete može proširiti s još barem tri istine koje glase: Vi ste ono kako jedete, Vi ste ono koliko jedete i Vi ste ono koliko često jedete. Ovome bih još dodao i Vi ste ono što možete učinkovito probaviti! A tu leži velika tajna. Većina ljudi ne razumije koliko značajnu ulogu probava igra u održavanju ukupnog ljudskog zdravlja.
VAŽNOST UREDNE I ZDRAVE PROBAVE
Jedna od prvih pozitivnih promjena koje sam primijetio prelaskom na sunčevu hranu bio je začuđujuć osjećaj lakoće u želucu nakon jela. To je vrlo zanimljiv osjećaj. S jedne strane ste potpuno siti, ali bez onog osjećaja težine koji ostaje nakon klasičnog kuhano-pečenog ručka. Razlog zbog kojeg osjećamo težinu i napuhnutost nakon jela krije se u samoj prirodi kuhane hrane koja je teško probavljiva zbog toga što je njezin kemijski sastav izmijenjen pa organizam osim što troši resurse i energiju na probavnu leukocitozu mora koristiti i dvostruko veće količine energije kako bi probavio svu tu složenu kuhanu i pečenu hranu koja je u njega unešena. To je (u nedostatku bolje analogije) kao da u rezač papira konstantno gurate karton i kažete da je to rezač kartona zato što on mehanički može rezati karton. Istina, može, ali pod koju cijenu i koliko dugo prije nego se dogodi kvar (ili u ljudskom slučaju, bolest)? Drugi je razlog taj što kuhana hrana zbog svoje vlažnosti i mekoće obično daje lažni dojam da je spremna za daljnju probavu pa zato ljudi često gutaju kuhanu hranu prije nego što su ju dobro prožvakali, a to je, rekao bih, najveći propust u cjelokupnom procesu probave hrane koja ne počinje u želucu kako se obično misli, nego u ustima. Zato je od iznimne važnosti hranu žvakati polako i temeljito, dopuštajući enzimima iz sline da obave svoj dio posla. Još jedan razlog zbog kojeg je žvakanje hrane od ključne važnosti za cjelokupnu probavu je i taj što je žvakanje jedini dio probave na koji čovjek svjesno utječe. Nakon što progutamo hranu, daljnja probava se odvija automatski, bez svjesnog učinka pojedinca. Upravo to je razlog zbog kojeg je potrebno mudro odabirati kakvu hranu ćemo unijeti u tijelo, jer različite vrste hrane različito brzo prolaze kroz želudac i cjelokupni probavni trakt, a brzina prolaska hrane određuje kvalitetu probave. Tako primjerice voće, zbog toga što je vodenasto i sadrži monosaharide, odnosno jednostavne šećere, najbrže prolazi kroz želudac, zadržavajući se od 30–60 minuta. Povrće s malim postotkom škroba i proteina zadržava se malo duže, ali također relativno brzo napušta želudac. Namirnice s velikom koncentracijom škroba poput krumpira i kruha, zadržavaju se otprilike dva sata, dok namirnice s relativno velikom koncentracijom proteina poput sira ili mesa obično u želucu ostaju do šest sati.
PRAVILNO KOMBINIRANJE NAMIRNICA
Upravo zbog toga bismo trebali obratiti pažnju na to kako ćemo kombinirati različite vrste hrane u jednom obroku. To je važno zato što različite namirnice u sebi sadrže različite omjere proteina, masti i ugljikohidrata, pri čemu su za probavu svake pojedine od tih skupina zaduženi posebni enzimi. Ako stoga, jedemo namirnice čija probava zahtijeva različite enzime i različito probavno okruženje, (kiselo ili lužnato) doći će do poništavanja jedne vrste enzima nauštrb druge, što će dovesti do usporavanja probavnog procesa ili njegovog poništavanja, kao, primjerice, kod miješanja proteina i ugljikohidrata, što je gotovo neizbježna kombinacija civilizirane prehrane. Hrana koja zbog unosa nekompatibilnih namirnica dospije u želudac, tamo ostaje prilično dugo, čak i do osam sati. Ukoliko su enzimi spriječeni u obavljanju svojih zadanih funkcija, dakle probavljanju hrane i rastavljanju na jednostavnije elemente, dolazi do bakterijske razgradnje, odnosno truljenja (kod proteina) i fermentacije (kod šećera) pri čemu nastaju ugljični dioksid, alkohol, octena kiselina i ostale toksične supstanceju koje kolaju tijelom. Dakle, ukoliko hrana počne truliti u želucu, tanko crijevo hranjive sastojke ne može učinkovito apsorbirati, što znači da tijelo trpi dvostruku štetu. S jedne strane, ne dobiva iz prehrane ni približno od onoga što mu je potrebno, a s druge, dobiva višak otrovnih tvari s kojima treba izaći na kraj. Tako da i ljudi koji vjeruju da se hrane zdravo, u smislu da pri odabiru hrane biraju samo one namirnice za koje smatraju da tijelu mogu pružiti najviše hranjivih sastojaka, obično zanemaruju pravila kombiniranja tih namirnica, čime se uskraćuje korist tijelu. No, ako malo bolje pogledamo, tko uopće u današnje vrijeme razmišlja o pravilnom kombiniranju hrane? Tko uopće razmišlja o onome što jede? Ako uzmemo samo klasičan primjer 'civiliziranog' kuhano-pečenog ručka koji uključuje, primjerice, juhu s tjesteninom ili čušpajz, odrezak, šnicle ili kobasice, kruh (bijeli ili crni), krumpir (u svim varijantama, od pomfrita preko pečenog i kuhanog) ili umjesto toga kao zamjensku varijantu, tjesteninu bolonjez i paradajz salatu prelivenu uljem i octom, jasno je da se tu ne razmišlja i ne vodi računa apsolutno o ničemu i nije teško zamisliti kakav će organizam doživjeti šok probavljajući ovakvu količinu 'hrane' koja je natrpana u želudac zbrda-zdola. Osim toga, 95% ljudi redovito uz obroke pije tekućinu. Naravno, čini se samorazumljivim da obrok zalijevamo s čašom do dvije vina, piva, soka, vode ili čega već, da bi sva ta teška hrana čim lakše mogla skliznuti kroz jednjak. No, što se događa? Nakon što hrana dospije u želudac, želučani sokovi u savršenim omjerima puni specifičnih enzima kreću u pothvat probavljanja hrane. Međutim, tekućina koju popijemo ih razrjeđuje i još dodatno odgađa vrijeme potrebno za probavu. Sve ovo skupa dovodi do neuredne probave, taloženja neprobavljenog otpada u crijevima, zbog čega dolazi do zatvora, učestale pojave plinova i sličnih probavnih smetnji, koje se redom smatraju 'normalnim' nuspojavama prehrane. A s obzirom da tijelo koje je veličanstven organizam i koje posjeduje vlastitu inteligenciju bez obzira na stupanj osvještenosti onoga tko u njemu prebiva, (pa izlazi na kraj sa svim tim otrovima i konstantnim zlostavljanjem na najbolji mogući način), ljudi misle da mogu jesti bilo što, bilo kada i u prekomjernim količinama. I imaju pravo. Svatko može zlostavljati i mučiti svoje tijelo crpeći dragocjene zalihe enzima, minerala i vitamina i doživjeti uglavnom od šezdeset do sedamdeset, a već rijeđe osamdeset godina, s time da posljednjih dvadesetak godina provede u bolesti, grču i nepokretnosti. Ali molim vas lijepo, zar je osamdeset godina vrijeme kada čovjek mora umrijeti? U okviru ovakvog načina prehrane i ako promotrimo današnje ljude u tim godinama, odgovor je evidentan, gotovo prirodan – da! Međutim, ljudi ne shvaćaju da su do tog stupnja degeneracije došli odabirom hrane i načinom na koji jedu i žive. Ako malo bolje pogledate, mi smo programirani da vjerujemo da nam je životni vijek ograničen na osamdeset godina i svi se ponašamo u skladu s time, pa zbog toga posljedično i proizlazi stav: „Ako sad ne pojedem sve što mi se nudi, kada ću? Kad ostarim?“ ne shvaćajući da će, ukoliko budu jeli svjesno i umjereno, u suradnji sa svojim tijelom koje će im biti zahvalno, usporiti proces starenja i uživati u dugom i ispunjenom životu.
UMORNO ILI OTROVNO?
Razmislite o sljedećem. Energija koju tijelo svakodnevno troši na probavu tri klasična kuhana obroka iznosi barem 50% ukupne energije koja mu je potrebna za obavljanje ostalih funkcija! To je razlog zbog kojeg se na kraju dana osjećamo tako iscrpljenima, još posebno ako smo taj dan proveli radno. Zanimljivo je da mi ljudi i umor smatramo sasvim prirodnim i da se ne zabrinjavamo ako dođemo doma i nakon deset minuta padnemo na krevet od malaksalosti! Međutim, umor koji mi smatramo prirodnim je sve samo ne prirodan. Naravno, ne kažem da nije prirodno osjećati umor nakon napornog radnog dana, što je nažalost, posljedica ovakvog izrabljivačkog sustava u kojem živimo, ili pojačane tjelesne aktivnosti, međutim, umor kakav svakodnveno osjećamo nije zdrav umor, to nije u tolikoj mjeri posljedica napora, koliko posljedica trovanja hranom. Naše je tijelo puno toksina koji nastaju konzumacijom kuhane, pečene i industrijski prerađene hrane. Ako tome još dodamo energiju koju tijelo troši na probavu iste u kombinaciji s redovito pretjeranim stresom, kako fizičkim tako i psihičkim, nije teško otkriti zbog čega se tako brzo umaramo i zašto se osjećamo kronično iscrpljenima. Što me dovodi do druge važne promjene koju sam primijetio nakon prelaska na nov način prehrane.
Vjerovali ili ne, već zadnjih pola godine ne osjećam umor. Razina energije koju imam je stvarno zapanjujuća, čak i meni koji sam se na nju već naviknuo. To sam prvi puta otkrio jednog dana dok sam radio preko ljeta. U ponedjeljak sam radio cijeli dan, zatim sam kasno navečer došao doma i do dugo u noć ostao surfati po 'bespućima internetske zbiljnosti'. Spavao sam svega tri sata i u utorak opet cijeli dan radio. Kad sam se navečer vozio doma, odjednom sam shvatio da ne samo da nisam ni jednom 'zakljucao', nego uopće nisam osjećao umor! Naprotiv, ono što sam osjećao cijelo vrijeme bila je jedna jasnoća, bistrina i iznimna prisutnost u svakom trenutku. Ne znam kako bih vam to opisao, ali osjećaj je, u nedostatku boljeg opisa, 'nadnaravni'! Više ne dolazim doma iscrpljen do kosti i jedva čekam da se bacim u krevet kao prije, nego ostajem budan dok ne odlučim da ću ići leći, i onda jednostavno zaspim kao malo dijete, potpuno prirodno i lako. Isto se tako s lakoćom i budim, bez ikakvog mamurluka i osjećaja kao da su me po noći tukli s metalnim palicama, a do potpunog razbuđivanja prođe otprilike minuta! Otkrio sam da mi u iznimnim slučajevima nije potrebno sedam do osam sati spavanja da bih mogao funkcionirati, obično je dovoljno od četiri do pet, što mi omogućuje da zapravo više živim, odnosno da duže svjesno djelujem. Naravno, nemojte me krivo shvatiti, ja ni u kom slučaju ne tvrdim da kvalitetan san nije potreban, daleko od toga, on je neophodan za zdravlje, međutim, ono što hoću reći je to da njegov izostanak ne mora nužno značiti da moramo kroz dan biti 'na rezervi', mamurni i grogirani. Također, ne kažem da mi se ne dogodi da na kraju napornog dana osjetim umor, no on je sada barem 70% manji nego prije pola godine pod istim okolnostima! Ako mislite da pretjerujem i da sve ovo pišem da bih opravdao svoj novi način prehrane, pozivam vas da napravite probni rok od pola godine isključivo na sirovoj hrani, sigurno ćete osjetiti razliku.
MENTALNA JASNOĆA
A razliku ćete osjetiti i na mentalnom planu. Naime, da mi je netko prije pola godine rekao da raspoloženja i način na koji reagiramo na događaje i okolnosti u životu uvelike ovise o hrani koju jedemo, rekao bih mu da je možda djelomično u pravu, ali da hrana po tom pitanju nema presudan utjecaj. Sada bih mu, međutim, morao priznati da sam bio u krivu. Primijetio sam unatrag dva do tri mjeseca da se konstantno osjećam radosno i općenito vedrije gledam na stvari koje me okružuju. Česta razdoblja depresije i potištenosti koja su me prije znala opsjedati sada se čine kao daleka prošlost, kao da ih nije ni bilo. Također primjećujem da sam mnogo mirniji. Ako se posvađam s nekime, osjećaj ljutnje i gorčine u meni se zadržava tek nekoliko minuta, ako i toliko, i onda me napušta, dok sam prije znao cijeli dan razmišljati o tome zašto sam se dao isprovocirati i u sebi naknadno hraniti osjećaje krivnje ili povrijeđenosti. Jednostavno me više stvari ne mogu uzrujati u tolikoj mjeri kao prije. Sva ljutnja, nezadovoljstvo ili neslaganje s nečim su zapanjujuće prolazne naravi. Sada sam u stanju primijetiti vlastite obrasce ponašanja i pozadinu situacija dok se one odvijaju. Neka neobična mirnoća i spokoj natapaju svaku moju stanicu, ne znam kako bih to drugačije opisao. Drukčije percipiram život. Razlog zbog kojeg je većina ljudi možda skeptična dok čita ove retke, što mi je sasvim razumljivo, je taj što ljudi, uključujući i mene sve donedavno, nikada nisu ni iskusili takvu mentalnu jasnoću i što to znači biti potpuno mentalno zdrav jednostavno stoga što nam krvlju konstantno kolaju otrovne supstance koje tijelo ne može učinkovito eliminirati jer ih svakodnevno iznova unosimo 'hranom'. A očigledno je da kvaliteta krvi koja kisikom i hranjivim tvarima opskrbljuje naš mozak ima izravan utjecaj na kvalitetu naših misli, kao i cjelokupnog funkcioniranja organizma.
'PRERAĐENI LJUDI'
Radi se o tome da ljudi danas više nego ikada prije, pored kuhane i pečene, konzumiraju i industrijski prerađenu hranu. Udio takve hrane u današnjoj prehrani iznosi barem 60%. Tužna činjenica našeg društva je ta da smo postali 'prerađeni' odnosno, 'procesirani' ljudi. Zapravo, fascinantno je što sve ljudi danas nazivaju hranom i što su sve spremni progutati. Pogledajmo što to današnji čovjek svakodnevno unosi u svoje tijelo i kako taj izbor utječe na njegovo zdravlje, kako mentalno, tako i opće.
Za početak, pogledajmo zašto idustrijski prerađena hrana, koja nam se prikazuje kao zdrava i sigurna za konzumaciju, a koju su ljudi bezrezervno, objeručke prihvatili na globalnoj razini, nije hrana. Razlog je vrlo jednostavan – zato što nas ne može nahraniti! Za razliku od prirodne, cjelovite hrane poput voća i povrća u njihovom prirodnom, neizmjenjenom stanju, sva industrijski prerađena hrana je lišena hranjivih tvari samim procesom prerade i time joj je narušena nutritivna ravnoteža.
Uzmimo za primjer žitarice i široku paletu proizvoda od istih. Žitarice, koje čak i u svom prirodnom stanju nisu najbolja hrana za čovjeka zbog velikog udjela škroba koji je teško probavljiv, u prerađenoj varijanti postaju gotovo neprobavljive, izazivaju kiselost organizma, lišene su prirodnih vlakana i suhe su, što posljedično dovodi do zatvora. Proizvodi od žitarica se također obično jedu u lošim i nezdravim kombinacijama, primjerice u sendvičima, kolačima, ili se kuhaju i miješaju sa drugim škrobnim i proteinskim namirnicama, pečeni u ulju ili na masti. Osim toga, mljevenjem zrna žitarica gube se hranjive tvari i narušava se ravnoteža hranjivih tvari u finalnom proizvodu.
... mineral kadmij uvijek u prirodnoj hrani dolazi u paketu sa cinkom. Cink ima ulogu održavanja ravnoteže za kadmij, jer spriječava preveliku apsorpciju kadmija u organizam. Kadmij je u velikim količinama štetan za ljudsko zdravlje (on je, primjerice, jedan od otrovnih sastojaka u dimu cigareta). Kada se žitarice prerade, cink biva uništen, ali kadmij ostaje, što znači da kada jedemo prerađene žitarice, s obzirom da nema cinka koji bi održavao ravnotežu, u organizam se apsorbiraju velike količine kadmija. Također, preradom žitarica se lako uništavaju i bakar i željezo. Bakar je potreban da bi tijelo moglo iskoristiti željezo za formiranje zdravog krvotoka. Nakon prerade, anorgansko željezo, koje je ionako beskorisno tijelu, se dodaje natrag osiromašenom brašnu, ali bakar ne, što znači da se ni željezo ne može pravilno iskoristiti. Svako rafiniranje remeti prirodnu ravnotežu, što znači da jednom izmijenjena, hrana više ne pruža hranjivost koju je originalno posjedovala. Evo još jedan primjer. Vitamini B-kompleksa, koji su vitalni za zdravlje živaca i tijela, također se brzo unište u procesu prerade žitarica. Ono što je zanimljivo u cijeloj priči je to da su tijelu potrebni vitamini B-kompleksa za probavu tih istih žitarica, što je i razlog njihove prisutnosti u izvornim žitnim zrnima. Ako su ti vitamini uklonjeni iz žitnih prerađevina, tijelo mora izvlačiti vitamine iz vlastitih zaliha kako bi se prerađene žitarice mogle probaviti. (RawFoodExplained.com)
A dvije najpopularnije industrijske žitne prerađevine su, dakako, kruh naš svagdašnji i žitne pahuljice. I dok kruh nije idealna namirnica za čovjeka, njegova široka popularnost je posljedica povijesnog spleta okolnosti. Naime, rafinirano pšenično brašno je zbog svoje finoće bilo cijenjeno, a kruh dobiven od takvog brašna je bio mekan i ukusan, za razliku od kukuruznog kruha koji je bio oštar, tvrd i obično bljutav. A znamo da je fino mljeveno brašno bilo rezervirano za one koji su si ga mogli priuštiti, dakle, bogatu elitu, zbog čega je kruh postao statusni simbol. No kruh kakvog su jeli prije dvije ili tisuću godina, pa čak i onaj kojeg su jeli naši pradjedovi, koliko god bio loš, još je koliko-toliko mogao podržavati život, barem je u njemu bilo brašna, dok je kruh kakvog danas poznajemo u suštini jedna velika i napuhana štruca kemikalija. Razlog tome je njegova masovna produkcija i distribucija koja je počela tamo negdje početkom 19. stoljeća. Takva produkcija je zahtijevala da kruh bude podoban za dugo skladištenje, odnosno da mu vijek trajanja bude što duži. Pekari i mlinari su u ono vrijeme shvatili da pšenica ima klice koje sadrže ulja koja se s vremenom pokvare. Primijetili su također, da klice sadrže i najveći udio hranjivih tvari koji privlači glodavce i raznorazne kukce. Kako bi riješili taj problem, odstranili su hranjive tvari, još više rafinirali brašno, i s obzirom na to da u takvom brašnu više nije bilo nikakve hranjive vrijednosti, štakori i kukci su izgubili interes za njega. Sve daljnje izmjene i rafiniranja koja su uslijedila bila su od koristi prvenstveno proizvođaču, a ne kupcu. Nakon Drugog svjetskog rata, proizvođači su počeli postepeno uvoditi nove otrove u ionako beživotni kruh, dodajući aditive, izbjeljivače i prezervative. Obično se i nakon mljevenja u brašnu još mogu pronaći žuti pigmenti. Mlinari su otkrili da je moguće ukloniti i tu žutu boju upotrebom izbjeljivača, pa su nakon mljevenja u brašno upuhivali klor. Klor, koji je inače vrlo otrovan, i može biti smrtonosan ako se izravno udahnu manje količine,(zbog čega je i bio korišten kao bojni otrov u Prvom svjetskom ratu), ne samo da izbjeljuje brašno, nego reagira i s drugim molekulama brašna. Osim toga, klor uništava E vitamin i glavnu aminokiselinu u proteinu kruha, metionin, koja je navodno klasificirana kao esencijalna za ljudsku prehranu (zanimljive li kontradikcije). Pored klora, za izbjeljivanje kruha koriste se još i oksidi poput dušikovog dioksida, kalijevog bromata i kalijevog jodata. Da bi kruh dobio na teksturi, mekoći i plastičnosti, dodaju se mono i digliceridi. Treba se doista zapitati, kakve sve to veze ima s prehranom i kakve koristi tijelo može izvući iz takve jedne mješavine? Apsolutno nikakve. To je smišljeno i planirano trovanje.
No tu su zato žitne pahuljice koje mnogi pobornici zdravog života i vitke linije smatraju zdravim doručkom. Pogledajmo koliko su doista zdrave. Obično nas u reklamama i na kutijama koje su krcate tablicama hranjivih vrijednosti proizvoda, pokušavaju uvjeriti da ćemo jednom porcijom pahuljica zadovoljiti sve svoje dnevne potrebe za vitaminima i mineralima. I dok to zvuči utješno i ohrabrujuće, ono što nam ne govore je da su svi ti vitamini zapravo anorganske dopune i dodaci koji su prosuti po zašećerenoj kukuruznoj pahuljici kako bi nadoknadili originalne hranjive tvari koje su uništene procesom proizvodnje istih. Oni dodaju sve te anorganske vitamine kako bi opravdali cijenu koju ti proizvodi imaju. A proces ide otprilike ovako:
Zrna kukuruza se najprije namaču u lužini. Lužina je oštra, korozivna tvar koja bi da dođe u kontakt, spržila ljudsku kožu. Koristi se u proizvodnji umjetne svile, sapuna i, što je jako prigodno – kukuruznih pahuljica. Nakon namakanja, zrna se izlažu pari. Nakon toga se preko namočenog i zaparenog kukuruza prelijeva sirup od bijelog šećera. Zrna se zatim suše dok ne postanu tvrda. Nakon toga se provlače kroz velike valjke koji ih pritišću težinom od 75 tona kako bi ih izravnali. Tek sada su spremna za prženje i stvaranje pahuljica. Nakon toga dobivaju svoju posljednju dozu prezervativa, dodataka i kemikalija te se pakiraju u šarenu kutiju sa slikom sportaša, životinje ili lika iz crtića, (prikladno za djecu i mlade kako bi još više zavoljela svoj zdravi otrovni doručak). Dakle, izvorno smo imali zrno kukuruza, prilično bogato proteinima, fosforom, vitaminom A i trima glavnim vitaminima B-kompleksa, dok sada imamo šećerno prženu pahuljicu koja nema vlastitih vitamina, nekolicinu minerala i izmijenjeni protein koji je štetan za tijelo. Što je još bolje, vjerojatno plaćate od pet do deset puta više za ovu prerađenu, denaturaliziranu hranu nego što biste platili da ste jednostavno kupili izvorno zrno.(RawFoodExplained.com)
Sam proces proizvodnje možete pronaći na You Tube-u i uvjeriti se sami koliko hranjvih sastojaka možete izvući iz takve jedne kutije. Ali to, čini se, nikoga nije briga. Fascinantno je kada shvatite koliko stupnjeva osvještenosti ima, i koliko su ti odnosi relativni i različiti od pojedinca do pojedinca. Ako pogledate oko sebe dok prolazite gradom, primijetit ćete da je sve puno pekara, pizzerija, špageterija i pečenjara koje posluju s nevjerojatnim profitom. Ljudi koji su u pokretu i koji zbog današnjeg ritma života nemaju vremena jesti doma ili na miru, obično pribjegavaju tzv. brzoj hrani, pa ih možete vidjeti kako pohlepno i užurbano žvaču trokutiće pizze, bureke, buhtle s čokoladom, sirom, marmeladom, slance, kifle, fornete, kroasane, hamburgere, tople sendviće, čevape, čipseve, raznorazne grickalice, čokoladice i slično smeće koje smatraju hranom. A ono što im takva hrana može pružiti su tek prazne kalorije i hrpa otrova. Na kraju krajeva, to se upravo zbog toga i zove 'junk food' (otpadna hrana, ili hrana smeće). No zašto onda ljudi jedu takvu hranu ako su svjesni njezine hranjive (bez)vrijednosti? Odgovor na ovo pitanje je višestruke prirode i ne može ga se shvatiti isključivo u kontekstu prehrane. On obuhvaća odnos između ekonomije i želje za stvaranjem profita te žestokog oglašavanja s jedne, i emocionalnih navika i potreba ljudi s druge strane.
JUNK FOOD I EMOCIONALNA OVISNOST
U suštini, istinska potreba za hamburgerom ne postoji, kao što ne postoji ni istinska potreba za prženim krumpirićima natopljenima kečapom, majonezom ili senfom. Kad bi doista postojala, takva bi hrana rasla u svačijem vrtu, a ne bi ju prodavali lanci brze hrane poput MacDonald'sa i Burger Kinga ubijajući nedužne životinje. Upravo su ti isti lanci u svojim počecima bili svjesni činjenice da je hrana koju pokušavaju prodati bezvrijedna i povrh toga pogubna za zdravlje, pa je trebalo pronaći način da tu istu hranu prodaju i od toga naprave unosan biznis. I dosjetili su se. Bilo je potrebno u potencijalnim kupcima stvoriti potrebu. A kako stvoriti potrebu za nečim što zapravo nikome nije potrebno? Naravno, oglašavanjem, odnosno konstantnim bombardiranjem svijesti ljudi takvim proizvodima. I premda do sada nisu imali pojma da tako nešto uopće postoji, odjednom, s obzirom da je to sada ovdje i dostupno u svakom trenutku, a obasjavajući ih sa svih mogućih plakata, prikazano u raznim sugestivnim bojama i vizualno primamljivim 'cool' brandiranim imenima poput BigMac, ljudska znatiželja u kombinaciji sa niskom osvještenošću im sugerira da je to nešto što bi svakako trebali probati. I tu počinje začarani krug. Takva je hrana mekana, masna, zasitna i 'obogaćena' svim mogućim začinima i umacima koji joj pojačavaju okus – savršen mamac za gladan želudac i oči. I tu ne mislim isključivo na fast food lance, nego i na svu ostalu industrijski proizvedenu ne-hranu, uključujući kolače, čokolade, bombone, grickalice, čipseve, raznorazne tjestenine, gotove umake, pizze, sladolede, paštete, namaze i slično. Sve su to proizvodi koji potiču nekontrolirani konzumerizam. Zapakirani u sjajnim, raznobojnim vrećicama i kutijama obećavaju i prodaju kratkotrajno zadovoljstvo po cijeni dugotrajne patnje. A najčešće žrtve takvog konzumerizma su oni sa najmanje sposobnosti da mu se odupru – djeca. Djeca ne znaju ništa o prehrani. Ona su već u najranijoj dobi izložena teškom i nemilosrdnom, gotovo nasilnom ispiranju mozga od strane prehrambene industrije (izmeđuostaloga, naravno). Stavljajući na ambalažu njihove omiljene likove iz crtića, proizvođači djeci podvaljuju pogubne rafinirane šećere i masti prelivene čokoladom kako bi djeca te otrove asocirala s pojmovima zabave i igre. Istovremeno, s televizijskih ekrana ih direktno zapljuskuje nevjerojatna količina reklama koje ih mame da kupuju još više tih otrova u novim, zanimljivijim kutijama koje obično dolaze u paketu s gratis igračkom ili sličnim trikom. Tako djeca neprimjetno razviju ovisnost o junk food-u. A s obzirom da njihovi roditelji jednako tako malo znaju o prehrani, ne pomažu im da se riješe te ovisnosti nego ju upravo koriste kao način kontrole dječjeg ponašanja po principu 'nagrade' i 'kazne', produbljujući tu ovisnost i pojačavajući dodatno djetetovu želju za takvom hranom. 'Ako budeš dobar, dobit ćeš čokoladu, a ako budeš zločest onda nećeš' je uvjetovanje koje vjerojatno čini veću uslugu proizvođačima takve hrane nego svo oglašavanje zajedno. Naime, obrasci ponašanja koji se formiraju u ranoj mladosti ostaju duboko ukorjenjeni u svijesti pojedinca i kasnije u životu. Mnoga istraživanja pokazuju da je hrana jedan od najjačih emocionalnih stimulansa u životu čovjeka. Hranu jedemo kako bismo si ugodili i zadovoljili stvarnu, ali i imaginarnu glad, kako bismo si popravili raspoloženje, smirili se, oslobodili depresije, na trenutak pobjegli od problema koji nas muče i iz mnoštva sličnih razloga. Junk food odgovara na te psihološke potrebe svojim bogatim, umjetnim okusima koji u prevelikoj mjeri nadražuju naša osjetila stvarajući osjećaj zadovoljstva i uzbuđenja. Zbog svega navedenog, takva hrana ima također i snažne društvene konotacije. Ljudi se druže i okupljaju najčešće za stolom, a dobro raspoloženje i zabavu neraskidivo povezuju sa 'dobrom' hranom. Dakle, ako se nalazite u društvu gdje svi jedu goveđe odreske s pomfritom i tartar umakom ili makarone s bolonjezom, a sve zalijevaju s vinom ili nekim drugim alkoholom i smatraju to 'poštenim' obrokom vežući to iskustvo sa zabavom, zamislite kako ćete im vi djelovati ako naručite avokado, brazilske orahe i zelje na salatu? Bit ćete u najmanju ruku 'nezanimljivi' i 'dosadni', a vrlo vjerojatno i 'ludi'. Tako da je odabir prehrane velikim dijelom i posljedica društvene uvjetovanosti. Ono što je najzanimljivije u cijeloj priči je stupanj asocijacije određene hrane sa snažnim emocijama sreće, zajedništva i ljubavi, kao primjerice za vrijeme većih blagdana, poput Božića ili Nove godine. Uz to blagdansko raspoloženje obavezno idu francuska salata, purica s mlincima, kolači i slično, jer ljudi pokušavaju preko tih jela ponovo proživjeti davno zaboravljene djetinje emocije.
Mike Benton, jedan od autora Prirodne medicine, sa stranice RawFoodExplained.com je tu emocionalnu ovisnost o hrani i njezine posljedice objasnio tako razumljivo, jasno i rječito da bi svako sažimanje bilo jednako oskvrnjivanju, pa stoga prilažem prijevod u cijelosti:
'Do određenog stupnja, našu sklonost ili odbojnost prema određenoj hrani određuju emocije. Samo nekolicina ljudi jede iz čisto racionalnih razloga, no to uopće nije ni nužno. Ono što je nužno, međutim, je biti svjestan uloge koju emocije igraju kada je u pitanju naš odabir hrane. Ako jedemo određenu hranu koja nije pogodna za naše zdravlje zbog poremećenog emocionalnog stanja, trebali bismo biti svjesni svog ponašanja i pristupiti svojim problemima na jedan drugi način osim putem hrane. Sama hrana ne može zadovoljiti naše emocionalne potrebe. Ako smo u depresiji, jedenje čokoladnih kolačića će možda prizvati uspomene na bezbrižno djetinjstvo, ali oni sami neće ukloniti uzroke te depresije. Naprotiv, hrana koju jedemo bi vrlo lako mogla stvarati emocionalne probleme od kojih pokušavamo pobjeći. Primjerice, u našoj kulturi, mnoga se djeca odgajaju na način da povezuju slatku, šećernu hranu sa odobravanjem, ljubavlju, privrženošću i sl. Djetetu se obično daje slatkiš za nagradu. Ovakva vrsta uvjetovanja postaje unutarnji obrazac koji se prenosi u odraslu dob.
Kada se odrasle osobe osjećaju usamljenima, kada im je dosadno ili im treba okrepa, možda će kupiti sladoled ili ubaciti kovanicu u najbliži automat za sokove. Oni jedu slatku nagradnu hranu i na nekoliko se minuta emocionalno osjećaju malo bolje. Ovo objašnjava kako negativna emocionalna stanja, (dosada, nesigurnost, osamljenost, itd.) mogu utjecati na odabir i konzumaciju ne-hrane (slatkiši, kolačići, grickalice, itd.) Ti proizvodi onda doprinose nutritivnoj neravnoteži koja može, zauzvrat, ponovo stvoriti emocionalno stanje od kojeg osoba nastoji pobjeći. Primjerice, rafinirani šećer u slatkišima donosi privremeni porast energije i lažni emocionalni osjećaj 'poleta'. Nakon te energetske navale, šećer ima učinak iscrpljivanja zaliha vitamina B-kompleksa i ostalih hranjivih tvari. To šećerom izazvano osiromašenje doprinosi dodatnom emocionalnom stresu i depresiji. Time se stvara prividno začarani krug: osoba neprestano jede hranu bogatu šećerom kako bi pobjegla od depresije koju ta ista hrana pomaže stvoriti.
Ne samo da emocije u velikoj mjeri određuju naš odabir hrane, nego i količinu hrane koju jedemo i način na koji ju jedemo. Kad smo pod stresom ili nervozni, pokušavamo čim brže nagurati hranu u želudac, jedući 's nogu' i ne dopuštajući si da pravilno prožvačemo hranu. Prejedanje je također problem uzrokovan emocijama. Hrana za osobu koja se prejeda predstavlja istovremeno i bijeg od nezadovoljstva životom i drogu koja joj pomaže da otupi na emocije. Prisilno jedenje dok ne postoji istinska glad služi kao vrsta osjetilnog zadovoljavanja koje se ne razlikuje previše od alkoholizma, ovisnosti o drogama ili seksu. Prisilni prejedač često koristi hranu kao umirujuće sredstvo. Obično se koristi kao zamjena za osjećaje ljubavi i privrženosti. Čokoladice i čipsevi mogu zamijeniti značajne osobne odnose u životu prejedača. Hrana više ne koristi kao gorivo za tijelo, nego postaje lako dobavljiva vrsta zadovoljstva koje se može upražnjavati uz minimalnu količinu društvenog neodobravanja. Do prejedanja dolazi prvenstveno zbog negativne slike o samome sebi. Prisilni prejedači često vjeruju da nisu vrijedni ljubavi. Kako bi si to sami dokazali, često postaju predebeli i neprivlačni. Razmišljaju na način, 'Sada me nitko ne želi jer sam neprivlačan i debeo'. Postavši fizički neprivlačna, debela osoba je u stanju izbjeći suočavanje sa pravim razlozima koji leže u pozadini njezinog nedostatka ljubavi ili privrženosti. Ti problemi mogu biti stvarna ili izmišljena neprivlačnost ili poremećaj ličnosti.
S obzirom na to da je prejedanje često emocionalni problem, on može biti riješen jedino promjenom emocionalnog stanja u prejedaču. Kad bi prisilni prejedači promijenili svoj odabir hrane, pa se prejedali zdravom hranom umjesto nezdravom, mogli bi barem izbjeći dodatne emocionalne probleme koje stvara 'otpadna hrana'. Ključno rješenje za pretilost je razvijanje pozitivnije slike o samome sebi i razumijevanje da je osoba vrijedna ljubavi i privrženosti.'
Pored emocionalnih, tu su i čisto fizički razlozi zbog kojih je prilično lako prejesti se na kuhanoj, pečenoj i industrijski prerađenoj hrani. Naime, unosom umjerenih količina takve hrane, tijelo ne dobiva ni približno dovoljne količine hranjivih tvari koje su mu potrebne, pa traži čim više hrane kako bi nadoknadilo taj nedostatak. To je razlog zbog kojeg danas ima toliko debelih a pothranjenih ljudi. Znam da to zvuči paradoksalno jer se samo izrazito mršave ljude smatra pothranjenima, no razlika između mršavih i debelih pothranjenih ljudi je samo u količini masnog tkiva koje nastaje konzumacijom junk food-a.
Ovo mogu potvrditi iz dugogodišnjeg osobnog iskustva i vlastite 'borbe' s viškom kila. Tamo negdje od petog razreda osnovne škole počeo sam se debljati. Najprije malo, svega nekoliko kila 'bejbi špeka' viška, onda sve više i više. Do svoje dvadeset i prve godine imao sam 115 kila i problema s tlakom, do stupnja u kojem mi je, u jednom trenutku, obamrla cijela desna strana lica i desna ruka, što je završilo noćnim posjetom doktoru iz hitne koji mi je na vrlo diskretan i pristojan način rekao da bih vjerojatno trebao malo pripaziti što i koliko jedem, ali da to nije ništa strašno. Tog dana sam čvrsto odlučio da neću prestati dok ne skinem barem dvadeset kila. Odmah idućeg dana sam počeo trčati, da bih nakon dva mjeseca već trčao deset kilometara dnevno. U isto vrijeme sam krenuo u teretanu i počeo vježbati. Međutim, prehranu nisam radikalnije mijenjao još barem pola godine. Tek nakon godine dana, kada sam shvatio da se, usprkos silnom trčanju i vježbanju ne događaju nikakve značajnije promjene u kilaži, sinulo mi je da bih ipak nešto trebao mijenjati u prehrani. Trener iz teretnane mi je složio novi jelovnik, koji je isključivao kruh, krumpir, tjesteninu i ostale slične namirnice bez kojih nisam mogao ni zamisliti obrok. I tako sam, u narednih godinu i pol dana uspio skinuti trideset kila i doći na magičnu brojku od 85 kila. Već umoran od takvog restriktivnog načina prehrane, rekao sam sâm sebi da je sada možda vrijeme da se vratim 'normalnoj' prehrani, jer, mislio sam, kakva šteta može nastati od jednog kolačića, još posebno u vrijeme božićnih blagdana. Nakon sedam mjeseci 'normalne' prehrane s redovitim trčanjem i vježbom, došao sam opet na 96 kila! Postalo mi je očigledno da će, ako nastavim ovakvim tempom, ubrzo vaga opet pokazivati preko 100. Zato sam, ponovo, odlučio vratiti se režimu koji se pokazao djelotvornim s namjerom da do kraja sedmog mjeseca budem na 82 kile. Bilo je to u travnju ove godine. U tom sam mjesecu, uz svoju restriktivnu dijetu izgubio četiri kile, dakle, gubio sam kilu tjedno. Kad kažem restriktivnu, doista to i mislim, jer radilo se o dijeti s unosom od 2000 kalorija a potrošnjom od barem 4000. Na takvoj kuhanoj, pečenoj i industrijski prerađenoj hrani vrlo je lako dosegnuti tu vrijednost, praktički u dva obroka, a ja sam dnevno jeo šest manjih, dakle, moram priznati da sam većinu vremena bio gladan. Naravno, u posljednje dvije godine, moj se odnos prema hrani znatno promijenio u odnosu na ranije razdoblje, kao izravna posljedica dijete na kojoj sam bio, pazeći da iz prehrane izbacim namirnice koje su pridonosile tom nekontroliranom skladištenju masti. Sve više sam se orijentirao prema kuhanom u odnosu na pečeno. Počeo sam doista osjećati da nešto ne štima s tom zapečenom hranom, pa sam se čak na trenutke osjećao bolje ako bih pojeo, primjerice, pohane šampinjone koji nisu direktno bili na tavi nego ih je štitila kora od jaja i brašna. Kad sam imao izbora, uvijek bih uzeo kuhani krumpir umjesto pečenog i slično. Okrenuo sam se više i salatama koje sam do tada jedva jeo. Upravo su to bile prve iskrice svijesti koje su me na neki način pripremile za ono što ću kasnije otkriti. A to 'kasnije' je došlo u petom mjesecu ove godine, i to sasvim nevezano za cijelu tu priču o mršavljenju. Nakon prelaska na sirovu hranu, ja sam i dalje mršavio kilu tjedno, ali ovog se puta nisam morao ograničavati ili brinuti o unosu kalorija. Tako sam, od petog do kraja osmog mjeseca izgubio još 13 kila i došao na 78 kila. Ljudi koji me dugo nisu vidjeli, počeli su se od reda brinuti za 'moje zdravlje' pa bi me pitali je li sve u redu, misleći da sam bolestan. A ja se u životu nisam osjećao bolje. Kako zanimljivo i pomalo licemjerno. Ako im je toliko stalo do mog zdravlja, zašto me nisu to isto pitali kad sam imao 115 kila? Tada sigurno nisam bio ni blizu onoga što bi se moglo nazvati zdravim. Razlog zbog kojeg sam izgubio 'toliko' kila je taj što sam uvijek imao 'toliko kila viška'. Tijelo je konačno krenulo u akciju generalnog čišćenja otrova i zaostalih nakupina smeća i vraćanja u prirodno stanje. Priznajem da se i meni na trenutke činilo da gubim previše, ali imao sam povjerenje u inteligenciju tijela, što se pokazalo ispravnim, jer sam posljednja dva mjeseca prestao gubiti na težini.
'PROTEINOPSESIJA'
U teretani mi svi govore da sam smršavio jer ne unosim dovoljno proteina! Ne mogu a da se slatko ne nasmijem ovakvoj masovnoj nebulozi. Tamo sam od samog početka slušao priče da su proteini svetinja. Zapravo, među ljudima koji tamo vježbaju, drugi element prehrane vjerojatno i ne postoji, svi automatski ponavljaju što su čuli od drugih i stvara se mit koji nitko ne smije dovesti u pitanje, a ako i dovede, smatraju ga pomalo nestabilnim. To je slično kao da uđete u crkvu i opsujete Boga, Isusa i sve svece redom! To je stanje uma koje bih nazvao 'proteinopsesija'! U tim krugovima je dominantno uvjerenje da je samom prehranom nemoguće unijeti DNEVNU PREPORUČENU količinu proteina (što je točno) pa da bi zbog toga svoju prehranu ljudi trebali obogatiti dodacima u obliku proteinskih shake-ova, aminokiselina u tabletama i ostalih sintetičkih preparata (što je netočno, odnosno, zabluda, odnosno, namjerna varka) koje prodaju tvrtke poput Weidera, Labrade i sličnih, a čije se kompletno financijsko postojanje temelji na tom uvjerenju. Ljudi, međutim, u nedostatku znanja to bezrezervno prihvaćaju, jer misle da oni koji im nameću takvo uvjerenje brinu o njihovom zdravlju i daju im samo korisne savjete. Količina proteina koje bi čovjek, prema tom uvjerenju trebao putem dodataka unositi iznosi barem 3 grama proteina po kilogramu težine. Dakle, nekome tko je težak 80 kilograma, svakodnevno treba 240 grama proteina. Unijeti takvu količinu proteina prehranom, bilo mesnom ili vegatarijanskom je gotovo nemoguće, odnosno, moguće ukoliko čovjek cijeli dan ne radi ništa drugo nego jede proteinske namirnice u mamutskim količinama, što je prilično neprirodno i dovodi do ozbiljnih posljedica. Ali ako pogledate prosječan sastav hrane koju možete naći u prirodi, dakle, voća i povrća, mahunarki, sjemenki, orašastih plodova i slično, omjer u prosjeku iznosi 80/10/10, gdje 80% zauzimaju ugljikohidrati, preciznije, jednostavni šećeri i škrob, 10% otpada na masti, i 10% na proteine! Čekaj malo. Ako nam priroda isključivo daje hranu u takvim omjerima, nije li možda takav omjer izvorno i namijenjen ljudima? Ili je priroda učinila veliku pogrešku koju Weider mora ispraviti svojim proteinskim dodacima? Upravo mi je ta misao uvijek bila na neki način smjernica zbog koje nikada nisam uzimao nikakve dodatke prehrani. Korištenje dodataka prehrani je više psihološka nego stvarna potreba. U četiri godine treniranja, razvio sam zdravu mišićnu masu kakvu mnogi neće razviti ni nakon deset godina suplementacije (i ovo nije umišljenost), i mnogi mi nisu vjerovali kad bih im rekao da ne uzimam nikakve dodatke. Jedino što sam izgubio na ovoj prehrani su masnoće, a ne mišićna masa. Što je i razumljvio ukoliko znamo koja je uloga proteina u organizmu. Proteini ispunjavaju dvije funkcije. A to su, prije svega rast i razvoj tkiva, te popravak i zamjena oštećnog tkiva ili starih stanica. Proteini se ne koriste kao pogonsko gorivo za rad mišića kao što mnogi vjeruju. Gorivo za mišiće dolazi primarno iz ugljikohidrata i sekundarno, masti.
KAKO JE STVOREN MIT O PROTEINIMA
Ako ih ne koristimo kao gorivo za mišiće, zašto nam onda navodno trebaju u tako velikim količinama? Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u ne tako davnoj prošlosti i istraživanju koje je krajem 19. stoljeća proveo njemački kemičar, barun Justus von Leibig. S obzirom na činjenicu da se mišići sastoje uglavnom od proteina, on je pogrešno zaključio da proteini opskrbljuju mišiće energijom i da mora postojati veza između količine unesenih proteina i tjelesne aktivnosti. Nakon eksperimenta zaključio je da bi zadovoljavajući dnevni unos proteina za umjereno aktivnu osobu trebao biti 120 grama. Sljedeći njegov primjer, Carl von Voit je 1881. godine proveo niz testiranja na psima i došao do zaključka da bi količina od 100 do 125 grama dnevno trebala biti dovoljna. Ovaj očigledno nije shvatio važnost razlike testiranja na drugoj vrsti! Dok psi bez sumnje mogu učinkovito probaviti toliku količinu proteina, ljudi ne mogu. Iako su samo sedam godina nakon ove dvojice provedena istraživanja koja su pokazivala da je 40 grama proteina sasvim dovoljna dnevna količina, stari standardi su se već ukorijenili u svijest ljudi i zdravstvenog establišmenta pa ih nitko nije želio mijenjati. Tek nakon mnogih daljnjih istraživanja koja su pokazala da je dnevna količina od 40 grama proteina i više nego dovoljna, preporučene količine su smanjene na još uvijek visokih 70 grama, zahvaljujući utjecaju mesne i mliječne industrije. Tako je rođen mit o proteinima kao najvažnijem elementu prehrane. Nakon što se tijelo u potpunosti razvije, oko 22. godine, potreba za proteinima se znatno smanjuje i svodi na nadomještanje staničnog otpada i oštećenog tkiva koje se događa kao posljedica toksičnosti organizma. Kada se konzumira poveća količina proteina koju tijelo nije u stanju probaviti nastaje toksičnost zbog prevelike količine dušika u krvi. Na dulje staze, prekomjerna konzumacija proteina uništava cjelokupni žljezdani sustav. Uzrokuje prekomjerni rad jetre i opterećuje nadbubrežnu žlijezdu i bubrege kako bi se eliminirali toksini koji nastaju. Pravi problem stoga, nije kako osigurati dovoljnu količinu proteina, nego naprotiv, kako se osigurati da ne unesemo preveliku. Ovo većini mesojeda i vježbača zvuči kao svetogrđe, ali to samo pokazuje stupanj mentalne programiranosti koja se prenosila generacijama i još se uvijek danas prenosi. Ako se vaša prehrana sastoji od sunčeve hrane, ne morate se bojati da ćete ostati bez proteina, jer čak i ako jedete manje količine, uvijek ćete doseći 30 ili 40 grama dnevno. Osim toga, protein koji se unosi kuhanom, pečenom i industrijski prerađenom hranom je kemijski izmijenjen što znači da se ne probavlja u cijelosti nego postaje izvor toksičnih tvari, što ne govori baš u prilog njihovoj superiornosti. Za razliku od takvih, proteini u prirodnoj, cjelovitoj hrani kakva je svježe voće, povrće, sjemenke i orašasti plodovi su u potpunosti iskoristivi, s time da takvi proteini dolaze u paketu sa svim ostalim hranjivim tvarima koje su neophodne za njihovu učinkovitu probavu. Prirodna sirova hrana je prema svim mjerilima superiorna hrana za čovjeka.
PIRAMIDA ZDRAVE PREHRANE?
No, postavlja se pitanje, ako je doista tako, zašto nam govore da su voće i povrće inferiorni u odnosu na meso, jaja i mliječne proizvode i zašto smo od malih nogu uvjetovani da o voću i povrću razmišljamo kao o drugorazrednim namirnicama koje se koriste tek kao dopune prehrani (sjetite se samo piramide zdrave i uravnotežene prehrane o kojoj djecu uče u školama)? Odgovor je i više nego očigledan. Zato što prodajom voća, povrća i orašastih plodova ne profitira nitko drugi osim prodavača istih! Svi ostali gube ukoliko su ljudi zdravi i vitalni. A danas se mnogi hrane na bolestima čovječanstva. I sve je međusobno tako dobro postavljeno i izbalansirano, poput satnog mehanizma, da podržava razvoj i opstanak tog bolesnog statusa quo. A mehanizam funkcionira otprilike ovako. Mesna industrija ljudima prodaje meso izmučenih i zaklanih životinja koje cijele svoje živote provedu u kavezima i ograđenim prostorima koji su obično jedva veći od njihovog tijela, lišene osnovnog prava na slobodu kretanja, zbog čega im mišići atrofiraju a istovremeno ih pune steroidima kako bi se masa njihovog tijela višestruko povećala u što kraćem vremenskom periodu. Nakon što zakolju tu životinju, njezino sivo, mrtvo i strahom preplavljeno meso 'obogaćuju' aditivima kako bi dobilo onu 'zdravo-crvenu' boju. Ali većina ljudi danas uopće nije svijesna odakle dolazi njihova hrana i kako nalazi put do njihovog stola. To se posebno odnosi na djecu i mlade. Za njih, hrenovke nisu punjena crijeva svinje, nego upravo to, hrenovke, koje dolaze iz supermarketa, iz dućana, u zanimljivim paketima. Oni nemaju svijest da je to što će upravo pojesti nekada bilo sastavni dio osjećajnog živog bića koje je samo željelo živjeti poput svih nas. Meso je za njih tek još jedan proizvod. Meso je danas, vjerojatno više nego ikada prije, tek apstrakcija. Jer, ljudi ne sudjeluju u svakodnevnim masovnim klanjima koja se odvijaju daleko od naših očiju, daleko od našeg fokusa. Oni ne razumiju da zajedno s mesom, u sebe unose staničnu memoriju straha, nemira i agonije koju je životinja iskusila prije smrti. Zamislite kakvo će biti mentalno stanje osobe koja pojede takvo meso? Hoće li ta osoba biti radosna, vedra, mirna, suosjećajna i poletna, ili mrzovoljna, nasilna, turobna, letargična i usporena? (Preporučio bih vam da pogledate jedan odličan dokumentarac koji se bavi problemom uzgoja životinja za hranu. Zove se Earthlings). Ljudi koji svakodnevno konzumiraju mesne prerađevine stvaraju konstantnu kiselost organizma što je ishodišna točka za razvoj svih degenerativnih bolesti u tijelu. Odmah njoj uz bok, tu je i mliječna industrija koja nas uvjerava da je kravlje mlijeko iznimno bogato kalcijem, proteinima i da potpomaže zdrav razvoj kostiju i zubiju kod djece. Međutim, mliječna industrija propušta spomenuti da kalcij iz mlijeka crpi prirodne tjelesne zalihe kalcija, uzrokujući osteoporozu, kvarenje i ispadanje zubiju. Osim toga, ono što je možda najvažnije razumijeti u cijeloj priči je činjenica da je kravlje mlijeko hrana za malo tele, a ne za malo dijete, ili za ljude općenito. Omjer hranjivih tvari u kravljem mlijeku odgovara potrebama malog teleta u razvoju, a koje su potpuno različite od potreba malog djeteta, čiji razvoj traje deset puta duže. Osim što je neprobavljivo, štetno po zdravlje, puno aditiva i steroida kojima se krave hrane, sama današnja proizvodnja mlijeka je nehumana i moralno neprihvatljiva. Krava izlučuje mlijeko kako bi nahranila tele a ne kako bi hranila ljudsku populaciju. Učestalim oplođivanjem postiže se konstantno abnormalno izlučivanje mlijeka, zbog čega se krave pretvaraju u mašine za proizvodnju mlijeka, osuđene na zbijeni životni prostor, nekretanje, prisilno dojenje i neprirodno hranjenje, bez svježeg zraka, bez prirodnog svjetla, bez svježe trave. Čak se i takvo otrovno mlijeko dodatno razrjeđuje s vodom i miješa sa mlijekom u prahu da bi se dobile još veće količine. Slična je priča i s jajima. Jaja su iznimno nepovoljna za probavni sustav, sadrže prekomjerne količine sumpora koje štete jetri i bubrezima. Sirovi bjelanjak sadrži toksičnu proteinsku supstancu avidin koja u želucu stvara vrlo otrovnu kiselinu, kao i neke druge supstance koje, čak i u malim količinama ometaju sekreciju želučanih sokova. Žumanjak je jedan od najbogatijih izvora kolesterola. Ali u umovima mnogih ljudi još uvijek snažno odzvanja poslovica 'Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje'. Uz ove tri zdravstvene pošasti, tu je i četvrti jahač apokalipse – industrijski prerađena hrana o kojoj je već bilo riječi.
SAMO DA JE ZDRAVLJA
Treba li stoga čuditi što toliki broj ljudi tijekom svog života razvije neku od mnogobrojnih bolesti današnjice - poput bolesti srca i krvožilnog sustava koje vode na ljestvici, dijabetesa, osteoporoze, artritisa, svih zamislivih i nezamislivih oblika raka (prostate, dojke, debelog crijeva, pluća, mozga, jetre, što su sve redom izravne posljedice kronične kiselosti i toksičnosti organizma), hemeroida, čireva... i popis se nastavlja, a broj ljudi koji obolijevaju od tih bolesti je zapanjujuć, u toj mjeri da smo se naviknuli gleadti na bolest kao na prirodno ljudsko stanje – oni koji kontroliraju naše obrazovanje, medije i prehrambenu industriju upravo računaju s tim. Pokroviteljska ideja medicine je da je tijelo stroj koji je sličan mehaničkom stroju pa da stoga i način njegovog liječenja mora biti jednak, dakle, da se svaki stroj može popraviti određenom izvanjskom akcijom. Međutim, ljudsko tijelo ne funkcionira na isti način kao i mehanički stroj, nego kao cjelina koja se sama obnavlja, pa stoga nije moguće jednostavno zamijeniti dio tijela, ili ga odstraniti i nadati se da će se stvar već nekako riješiti sama od sebe. Medicina se zapravo koncentrira na liječenje posljedica (bolesti) a ne na njihov uzrok. Tu na scenu stupaju farmaceutska industrija i javno zdravstvo, naravno, također kontrolirani od iste skupine. Cjelokupni sustav javnog zdravstva posvuda u svijetu je koncipiran na način da nam prepisuje lijekove koji zapravo ne liječe bolest (što ni ne mogu jer su to otrovi), nego tek prividno odgađaju njezino već uznapredovalo stanje. Posao doktora nije da izliječi pacijenta, nego da dodatno uništi njegov imunološki sustav kako bi osigurao da se ovaj, zbog neučinkovitosti starog, uvijek iznova vraća po novi 'lijek'. Farmaceutske kompanije plaćaju bonuse onim doktorima koji svojim pacijentima prepišu najviše lijekova. Također ih obasipaju i darovima za njihov dobar i požrtvovan rad, koji uključuju plaćene večere, izlete i slično. Oni koji su svojim radom uvelike pomogli proboju farmaceutske industrije dobivaju plaćene kongrese i seminare u velikim svjetskim metropolama ili atraktivnim prekooceanskim destinacijama, zajedno s turističkim aranžmanom za cijelu obitelj. Naravno, tko bi od njih bio dovoljno lud da se u takvoj situaciji zalaže za zdravlje svojih pacijenata? I tu se zatvara začarani krug uzajamne promocije i potenciranja bolesti koja svima donosi dobit pod perfidnom krinkom borbe protiv iste. L(j)udi pak, s druge strane, nesvjesni kakvi jesu, nevoljni odreći se svojih pogubnih prehrambenih i životnih navika, očekuju da te iste farmaceutske tvrtke otkriju lijek za svaku bolest (amerikanci imaju odličnu frazu, pill for every ill) koja bi ih mogla zadesiti kako bi na jednostavan način riješili taj problem i dalje nastavili sa svojim pogubnim i degenerativnim načinom života. Svi jednoglasno viču: 'Samo da je zdravlja' i 'Zdravlje je najvažnije' ali ne shvaćaju da zdravlje ne ovisi o formiranju pješćanih dina u pustinji, nego o načinu na koji žive i kako se odnose prema tijelu. To je isto kao da drvosječe u amazonskoj prašumi s pilama ruše stabla i viču: 'Samo da nam je prašuma' ili 'Prašume su najvažnije'.
Zdravlje nije tek odsutnost bolesti ili njezinih simptoma. Zdravlje je stanje u kojem ljudski oragnizam funkcionira na takav jedan način koji pruža optimalno ljudsko iskustvo. Ako želimo doista biti zdravi, moramo shvatiti da je cjelokupan koncept suvremene medicine pogrešan i da ne postoje 'lijekovi' koji će 'porpraviti' 'kvar' u tijelu, nego da je tijelo savršen organizam koji ima urođenu moć samoiscjeljenja. Ono što mi možemo učiniti po tom pitanju je dopustiti mu da dovrši taj proces tako što ga nećemo sputavati u tome držeći se tek nekolicine prirodnih pravila. Prije svega, moramo prepoznati uzrok koji je doveo do određene bolesti i ukloniti ga, odnosno ne ponavljati stare, neučinkovite radnje. To prvenstveno znači provesti detoksikaciju organizma eliminiranjem iz prehrane kuhane, pečene, industrijski prerađene hrane i začina poput soli, octa, raznoraznih ulja, origana, bosiljka, češnjaka, luka i ostalih mirodija. Tek tada će se tijelo moći vratiti u svoje prirodno stanje.
SUNČEVA HRANA KAO DAR PRIRODE
Upravo je to bio ključni razlog zbog kojeg sam se odlučio za sunčevu hranu. Ta odluka nije proizašla iz zdravstvenih razloga, nije proizašla iz znatiželje ili hira. Ne, ta je odluka na prvom mjestu proizašla iz poštovanja i ljubavi prema sebi i vlastitom tijelu. Naše tijelo je čudo stvaranja, to je dar preko kojeg doživljavamo život. Nakon što sam postao svjestan da načini na koje pripremamo i konzumiramo hranu izravno utječu na kvalitetu našeg života i ukupnog blagostanja, i da time posljedično štetimo tijelu, ali i okolišu, odlučio sam da je vrijeme da pronađem nov, skladniji način suodnosa s okolinom. A s obzirom na činjenicu da je prehrana najneposredniji stupanj komunikacije s prirodom, sunčeva hrana se nametnula kao jedini logični izbor. Zamislite, postoji nevjerojatno obilje hrane na našem planetu. Čudesne hrane. Jeste li svjesni toga? Voća, orašastih plodova i povrća koji svojom raznovrsnošću i količinom mogu prehranjivati cjelokupnu ljudsku populaciju cijelog života. Sve to dozrijeva međudjelovanjem čarolije Sunca, zemlje, klime i kiše. Ljudski napor u čitavom tom procesu je zanemariv. Ljudi samo posade sjeme i ubiru gotovu hranu. Ne moraju razmišljati na koji će se način sjeme razviti, kakve će biti veličine ili oblika. Mnogi to uzimaju zdravo za gotovo, ne uviđajući čudesnost svega toga. Dok, primjerice, berete kruške, jabuke ili lješnjake koji su pali s grane i suočite se s tolikim obiljem, jednostavno vam ne preostaje drugo nego osjetiti majčinsku ljubav i duboku zahvalnost za taj dar koji vam priroda pruža. Tu nema nasilja, tu nema iskorištavanja, sve funkcionira na principu darivanja. Između vas i vaše hrane vlada jedan prijateljski, gotovo sveti odnos. K tome, uzimate hranu u njenom izvornom, sirovom stanju, onako kako je izrasla, ne ubijajući ju i ne sakateći ju kuhanjem i pečenjem. A ono što je još važnije, takva hrana je potpuno ukusna i iznenađujuće zadovoljavajuća jednom kada se oslobodite začina i otkrijete široku paletu njezinih stvarnih okusa. Pitat ćete se zašto su vam ti umjetni okusi uopće i bili potrebni. [Čak iako niste u prilici jesti organski uzgojenu hranu (što je u Hrvatskoj doista vrlo teško ukoliko nemate svoju zemlju, a o čemu ću govoriti više u idućem postu), i konzumacijom običnog voća i povrća ćete iskusiti zapanjujuću transformaciju, s obzirom da je i takvo voće i povrće, iako kemijski tretirano, deset puta hranjivije i manje zatrovano od bilo koje druge hrane koju trenutno jedete. Važno je da u danim okolnostima učinite najbolje što možete za svoje tijelo.] A ako pak pogledamo ekološku stranu priče, sunčeva hrana i na tom planu doista pruža nadu i način kako da smanjimo štetu i onečišćenje koji se stvaraju u okolišu kao posljedica industrijske prerade hrane i uzgoja životinja za hranu. Zamislite, više ne bi bilo potrebe za tvornicama, ne bi bilo toksičnog otpada u rijekama, bilo bi više zelenila i više hrane nego ikada u povijesti čovječanstva, ljudi bi bili zdravi, vitalni i radosni. Drugim riječima, raj na zemlji. Sve što je potrebno je da čovječanstvo dosegne tek malo viši stupanj osviještenosti. Kad jedete sunčevu hranu, vi živite u skladu s prirodom i životom, pošutjući njihove zakonitosti i ostavljajući čim manje nasilnih tragova iza sebe.
Osobno, sunčeva hrana me je učinila mnogo humanijim nego što sam to ikada bio, u pravom smislu te riječi i korijenito promijenila način na koji percepiram život. Doista, u trenutku kad sam ju donio, nisam mogao ni zamisliti koliko će mi ta odluka iz temelja promijeniti život na svim razinama.
