Nova Vizija

petak, 19.12.2008.

Google - Tražilica Koja Pronalazi VAS!



Uzevši u obzir rastuću globalnu informatizaciju čovječanstva i ovisnost o istoj, na top listu čovjekovih esencijalnih potreba, nakon zraka, vode, hrane i topline, na 5. se mjesto uvjerljivo smjestio internetski div, Google! Ne znam koliko ste toga svjesni, no, Google je „doslovno“ svuda oko nas! Njegov raznobojni i vrckavi logo koji isijava prije svega prijateljstvom i brigom za ljude i njihovu dobrobit, svakodnevno nam se sve više uvlači pod kožu dok ga neprekidno gledamo iz svih postojećih internetskih preglednika a više-manje i stranica. On utjelovljuje tvrtkin moto: Do no evil (ne čini zlo). Naravno, tako je lako voljeti ga. Google je utjelovljenje spontanosti, lucidnosti, mladosti i razbibrige, on se brine da nam život bude lakši, organiziraniji i jednostavniji. Preko Google-a možemo pronaći sve žive (i mrtve) podatke jednim klikom na miš, pronaći bilo koju ulicu bilo gdje na svijetu, poslovati, oglašavati se, zarađivati, gledati i dijeliti svoje filmove s drugima preko Google Videa i You Tube-a (koji je već dvije godine u njegovom vlasništvu) i zabavljati se cijeli dan. Google vole i mladi i stari, i bogati i siromašni, i crni i bijeli. On je uvelike postao sinonim za sâm internet, no ono što još više intrigira, postao je i društveni fenomen! Mislim, kad ste zadnji puta čuli za neki brand koji se u svakodnevnoj komunikaciji koristi kao glagol? „Microsoftirati“, „Yahooizirati“, „Altavistirati“? Rekao bih da niste. Ali, kladim se da ste možda već danas nekoliko puta čuli ili sami rekli nešto u stilu: „Daj si proguglaj malo o tome...“ Naravno, Google je odavno postao stvar navike. Google je naš prijatelj, Google brine o nama i našim interesima! Google = OK!

...ili možda ne?

No, pogledajmo najprije gdje je i kako nastala bajka zvana Google. Krenimo, za početak s plavom pilulom. Sljedeći tekst je izvadak iz časopisa Vidi od 10. mjeseca na temu Google-a koji govori o skromnim počecima dvaju studenata iz garaže pokraj Menlo Parka. Inače, cijela je priča u Vidiju detaljno i vrlo kvalitetno obrađena pa ću kroz post povremeno koristiti neke njihove citate!

„Larry Page i Sergey Brin su prije deset godina sjedili u Burger Kingu i hamburgerima i gaziranim pićima slavili svoju prvu investiciju od 100.000 dolara na ime friško osnovane tvrtke Google Inc. U tom trenutku se tek spremao prvi krah .com mjehurića i informatička start-up klima bila je vrlo nepovoljna. Nekoliko tjedana prije nego što su uopće odlučili kako će im se tvrtka zvati, samo s idejom u dežpu, investicijske kuće upozoravale su dva nadobudna studenta da 80-ak posto start-up tvrtki ne uspijeva. Larry je odgovorio: „Da, ali to su većinom restorani, zar ne?“
Simpatično je i smiješno s kolikom su dozom nonšalancije i sreće ova dva momka započela svoj garažni projekt imena BackRub. Prava istina je da su projekti poput Google Eartha i mapiranja svih svjetskih informacija bili miljama daleko u tom trenutku. Imali su jedino dobru ideju i luđačku sreću što je njihova tehnologija jedina, za razliku od svih drugih u to vrijeme, ljudima doista pronalazila ono što su i tražili, a ujedno je posve automatizirala proces mapiranja novih web stranica. (Yahoo! je, podsjetimo, tada ručno ažurirao svoj indeks, u trenucima kad je svaki dan nicalo tisuće novih web sajtova!)
Imali su i veliku sreću da je Stanfordsko sveučilište, čiji su bili studenti i na čijim su računalima izvršavali svoje algoritme za mapiranje i pretraživanje, dovoljno dugo podnosilo njihov hobi i ogromne mrežne zahtjeve koje je kroz prvih nekoliko godina tražilica počela generirati. Prava je istina, a to priznaje i Silverstein, da bi tu tehnologiju Larry i Sergey najvjerojatnije prodali prvom kupcu koji bi naišao. Ali tadašnji veliki konkurenti poput Yahoo!a i Altaviste nisu doista shvaćali koliki će financijski potencijal jednog dana biti u tako banalnoj stvari kao što je pretraživanje. Stoga Larry i Sergey ponude nisu ni imali. Danas su oni ti koji kupuju.
Ispod radara, iz za 1.700 dolara unajmljene garaže u vlasništvu Sergeyeve šurjakinje Susan Wojcicki koja je trebala pomoć za otplatu kredita, te na krilima fakultetske informatičke infrastrukture, Google je započeo s radom. Tijekom prvih pet mjeseci stanovanja u garaži skupili su oko milijun dolara investicija. Danas imaju 10 milijardi dolara u gotovini i tržišnu vrijednost od 125 milijardi dolara. Prije dvije godine su iz sentimentalnih razloga kupili čitav posjed u Menlo Parku, skupa s legendarnom garažom. Susan Wojcicki danas je potpredsjednica za Product Management u Googleu.“



Eh, kako lijepa i dražesna pričica. Odmah mi dođe toplo oko srca. Zamislite, dva studenta koja su imala ideju uspjela su od nule u samo deset godina izgraditi korporaciju koja satelitima nadzire cjelokupnu zemaljsku kuglu!! Bajka bi bila savršena još samo da su Larry i Sergey kojim slučajem crnci! E, to bi onda bio primjer iskonskog „Američkog sna“. (No to je mjesto ionako već bilo rezervirano za Obamu!:D) Ali dobro, i ovako je čudesna s obzirom na to da većina svjetske populacije vjeruje u nju. Ono što mene samo čudi je to da Amerika sa svojih 300 milijuna stanovnika nema više od dvojice natprosječnih i nadobudnih studenata s idejom! No, s obzirom na to da postoji samo jedan Google, mora da je tako. Oh, ispričavam se, ima još jedan student, Mark Zuckerberg koji je imao genijalnu ideju da osnuje sasvim slučajno najdominantniju društvenu mrežu današnjice – Facebook (ili Face-recognition-book). No, opet, samo trojica od 300 milijuna!? Ameri su stvarno glupi!:D

Dobro, sad kad smo popili plavu pilulu, možemo prijeći na nešto jače, na crvenu!
U priči za malu djecu imali smo prilike pročitati kako su dva nadobudna studenta s idejom osnovala Google kakvog danas poznajemo. No, priča za odrasle ipak ide malo drugačije. Vjerojatno se stvar odigrala prema jednom od sljedeća dva scenarija. Larryju i Sergeyu su jednog lijepog dana na Stanfordskom sveučilištu pristupili određeni ljudi u finim skupim odijelima i rekli im: „Dečki, vidimo da se spremate pokrenuti novu tvrtku, a s obzirom na to kakva konkurencija vlada oko vas, budite sigurni da nećete izdržati ni dana na tržištu. Zato vam treba netko tko će stati iza vas, tko će se pobrinuti da budete na svim pravim mjestima i tko će vam osigurati poslovanje. Vi samo radite i dalje to što radite, a mi ćemo se pobrinuti za sve ostalo. Sredstva nisu u pitanju, na to uvijek možete računati. Vaš prvi milijun vam je zagarantiran, a i više njih, naravno, kako vrijeme bude odmicalo. Vaš je zadatak samo da održavate imidž dobrih dečki koji će voziti hibridne aute, govoriti o stvaranju boljeg svijeta kroz ekologiju i održivi razvoj i poistovjećivati se s krajnjim korisnicima stvarajući atmosferu prijateljstva i pristupačnosti. Zauzvrat, mi ćemo sjediti u upravnom odboru i donositi sve važne odluke kao i usmjeravati djelokrug tvrtke sukladno našim interesima. Onda, što kažete? Vi ste pametni mladi ljudi, i budućnost vam je svjetla, nadam se da ćete donijeti ispravnu odluku!“ Larry i Sergey, dva natprosječno pametna BurgerKing-Coke studenta uvidjela su da to i nije tako loša ideja, jer hej, bolje je svaki dan održavati partije u privatnim jetovima nego se mučiti pet godina da se firma uopće postavi na noge! I dosjetili su se!:D Naravno da će prihvatiti ponudu!
Scenarij broj dva je istovjetan scenariju broj jedan, samo što se ova priča s ljudima u finim i skupim odijelima možda dogodila negdje nakon prvih par godina poslovanja dok za Google još nitko nije ni čuo. A postoji i treća mogućnost, a to je da Larry i Sergey uopće nisu ni imali namjeru pokretati nikakvu tražilicu nego su jednostavno služili kao pijuni u igri daleko većih majstora.



I tako, nije ni čudo što je u Googleu sve bajkovito. Naime, Fortune Magazine je u 2007. i 2008. stavio Google na vrh liste tvrtki u kojima je najugodnije raditi. Njihove parole „možete zarađivati bez da činite zlo“, „možete biti ozbiljni i bez odijela“, „rad bi trebao biti izazovan a izazov bi trebao biti zabavan“ lako prolaze kad iz nepresušne riznice konstantno curi lova. Ljudi zaposleni u Googleplexu su očarani ovakvom poslovnom politikom i ne vide dalje od vlastitog nosa, a istovremeno i ponosni što se firma u kojoj rade brine za sveopći boljitak društva i svijeta.
Google je savršen način na koji su se illuminati uvukli ljudima pod kožu, kak bi se ono reklo kao vuk u ovčjem krznu. Google je savršen paravan.

Paravan za što? Pogađate. Paravan za apsolutni nadzor svih ljudskih aktivnosti.
Krenimo redom. Svaki put kad posjetite neku od Googleovih stranica, primjerice, Google Search, Google na vaš hard disk šalje cookie (cookie je fajl u tekst formatu koji server šalje krajnjem korisniku, odnosno web pregledniku kako bi pratio njegovo ponašanje na internetu) koji nikada ne istječe! Iako su cookie-ji danas sasvim uobičajeni način funkcioniranja gotovo svih web stranica, Google je prvi uveo takozvani „besmrtni“ cookie čije je trajanje bilo postavljeno do 2038. u vrijeme dok nijedan drugi server nije zadržavao cookie duže od dvije godine. Ono što je zanimljivo kod cookie-ja je činjenica da oni identificiraju vaš kompjuter, odnosno vaš hard disk, na taj način lokalizirajući vas, a ne vašu IP adresu (Internet Protocol Address) koja se jednostavnim resetiranjem routera mijenja. Druga važna stvar je da Google nema nikakvih polica o zadržavanju podataka koje prikuplja od svojih korisnika nego ih zadržava neograničeno vrijeme. A prikupljaju sve, vašu IP adresu, vrijeme i datum pretrage, sve stranice koje ste posjećivali, koliko ste vremena bili na određenoj stranici, koje stranice preferirate, kakvog ste svjetonazora, koje su vam preferencije kod kupovanja, kakav stil života njegujete, sve. No ono što je stvarno bolesno je izjava Googleovog direktora tehnološkog sektora Craiga Silversteina kad je govorio o ambicijama Googlea vezanim za organiziranje svih svjetskih informacija: „Započeli smo s informacijama na Webu, jer tih stranica ima jako mnogo i lako su dostupne. Ali oduvijek smo imali viziju o tome da će postojati mnogi drugi oblici informacija kojima ćemo imati pristup. Privatne informacije, poput vašeg e-maila. Informacije koje se tek moraju pretvoriti u elektronički oblik, kroz primjerice, skeniranje knjiga. Informacije koje su samo u vašoj glavi – a trebamo vas da ih unesete u računalo da bismo ih dohvatili. Sve ovo je oduvijek bio dio veće strategije – samo smo trebali pričekati da postanemo dovoljno velika tvrtka.“ Kao što je novinar Vidija odlično primijetio, „Da tako nešto izjavi Microsoft, Bill Gates ne bi mogao izići iz vlastite kuće bez neprobojnog prsluka, ali kad tako nešto izjavi tvrtka sa šarenim logotipom kojeg stalno zaposleni karikaturist mijenja u skladu s aktualnim događajima u svijetu, tvrtka koja zbija prvotravanjske šale, tvrtka u kojoj zaposlenici sade povrće u dvorištu iza ureda i voze bicikle po hodnicima... onda je sve ok. Google će nastaviti sustavno organizirati sve svjetske informacije unatoč kontroverzama na koje će nailaziti – jer se sve svodi na jednu jednostavnu sitnicu: ljudima daju ono što žele.“ Isti taj Silverstein je drugom prilikom izjavio: „Sada još ne znamo hoće li predmet pretrage biti vaša kuća, vaši ključevi od automobila ili vaša lista za shopping. Jedino što mogu predvidjeti sa sigurnošću jest da kakve god nove tehnologije budu razvijene, i gdje god računala prošire svoj doseg, pretraga će biti važna.“ Ako nekome ni ovo nije dovoljno, evo još jedne prigodne izjave koju je dao direktor Googlea Eric Schmidt u talk showu Charliea Rosea 3.6.2005.:
Pretraga je moćno oruđe za mir i bolji svijet. Google će razotkriti način na koji svi žive, misle, govore i izgledaju, što je ključno za mir u svijetu. Društva se općenito bolje slažu i surađuju kada jedni o drugima više znaju,vide ili čuju.



Mentalni sklop Googleovih korisnika možda najbolje prikazuje doljnja slika.



(Uncle Sam razgovara s tinejdžerima, i govori im da će ih u ime kratkoročnog ekonomskog dobitka i sigurnosti u atomskom dobu zadužiti s 50.000 $ duga pri samom rođenju, ostaviti im ozbiljno narušen okoliš i nuklearne bombe koje vise nad njihovim glavama, a od svega toga klince zanima samo jedna stvar: Hoćemo li moći zadržati naš Google Toolbar i Google Desktop Search!:D)

Druga najpopularnija usluga koju Google pruža svojim korisnicima je Google Earth, virtualni preglednik planeta Zemlje. Naizgled odlična stvar, korisna u svakom slučaju i što je najvažnije, praktična. No, zanimljiv je podatak da je tvrtku koja stoji iza razvoja Google Eartha, Keyhole Inc., koju je Google kupio 2004., utemeljila CIA. Uostalom, u razvoju Google Eartha, veliki je doprinos dala i sama NASA svojim satelitskim snimkama. No, kao da ni to nije dovoljno, Google je „u svrhu poboljšanja svojih aplikacija“ nedavno postao vlasnikom najmoćnijeg komercijalnog satelitskog nadzornog sustava u svijetu. Evo vijesti s Vidilab.com-a:

6. rujna satelit GeoEye-1 je poslao jasan komunikacijski signal GeoEye kontrolnoj stanici u Norveškoj. Ovim činom završilo je uspješno lansiranje prvog Googleovog komercijalnog satelita za vizualni nadzor Zemlje. Primarna bi namjena ovog satelita trebala biti preciznije mapiranje Zemljine površine za uporabu u aplikacijama kao što su Google Earth i Google Maps, a Google ima sva ekskluzivna prava na korištenje slikovnih podataka ovog satelita.Prema tvrdnjama proizvođača, GeoEye-1 je jedan od najpreciznijih komercijalnih (ali ne i vojnih) satelita koji se trenutno nalaze u Zemljinoj orbiti, s kamerom takve rezolucije da može precizno prikazivati objekte s preciznošću od 0.41 m (crno-bijela fotografija) do 1.61 m (kolor fotografija, 11 bitova po pikselu). Satelit je proizvela američka tvrtka General Dynamics Advanced Information Systems, dok je optički sustav satelita razvila tvrtka ITT iz New Yorka, koja razvija još napredniju optiku za satelit GeoEye-2, koji bi u orbitu trebao doći tijekom 2011. godine. Hoće li ekskluzivna prava na GeoEye-2 također imati Google? Čini se da je Veliki Brat dobio mlađeg... Iako će Google uskoro znatno unaprijediti kvalitetu svojih usluga kao što je Google Earth, neporeciva je činjenica da ova megakorporacija sve više prelazi tanku liniju između privatnosti i eksploatacije svojih korisnika, što se sve češće može iščitati i iz EULA (End User License Agreement – licenci ugovor s krajnjim korisnikom) ugovora njihovih aplikacija kao što je Google Chrome. Bilo kako bilo, zbog vojnih regulativa Google ipak neće imati potpunu kontrolu nad ovim satelitom, već će glavnu riječ imati Nacionalna geo-svemirska obavještajna agencija američkog Ministarstva obrane (NGA, National Geospatial-Intelligence Agency), koja će javnosti davati pristup fotografijama s preciznošću ne većom od 0.5 metara. Budući da će momci Sergey i Larry pod prstićima imati ekskluzivna prava na fotografije kojima se može razlučiti nosite li šešir ili šiltericu, ili pak koje je boje dječji tobogan u vašem dvorištu, nimalo nas ne umiruje činjenica da će ih kontrolirati američka vojska - čiji su sateliti još precizniji, a rezolucija im se, umjesto u metrima, mjeri u centimetrima.

Svakome tko ima i malo mozga potpuno je jasno da američka (ili bilo koja druga) vojska nije „vesla sisala“ da bi dopustila dvojici BurgerKing šmrkavaca da se igraju s ovakvim satelitskim sustavom nadzora ukoliko za to ne postoji neki dublji interes.

Treća (ovisno kako gledate) najpopularnija usluga svemoćnog Googlea je Gmail, usluga elektronske pošte. Google potiče svoje korisnike da sve svoje poruke nikada ne brišu nego da ih ostave u inboxu jer će se moćna tražilica pobrinuti da ih korisnik lako pronađe. Kako zgodno, Google brine o svojim korisnicima i ustupa im neograničen prostor za pohranu kako bi oni mogli imati sve svoje e-mail adrese arhivirane ukoliko im zatrebaju. Oni malo oprezniji i svjesniji će možda izbrisati svoje važne poruke, ali i tu postoji zamka. Iz Googlea priznaju da čak i ako korisnik obriše svoje poruke, njihov sadržaj će ostati dostupan djelatnicima Googlea koji će ih moći koristiti neograničeno vrijeme. Štoviše, oni zadržavaju pravo da te informacije proslijede kome god požele, a sve što je potrebno za takav čin je: „dobronamjerno uvjerenje da su pristup, očuvanje ili objava takvih informacija potrebni kako bi se zaštitila prava, imovina ili sigurnost Googlea, njegovih korisnika ili javnosti.“ Otkako je nakon 11.rujna izglasan USA PATRIOT Act (Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terrorism – Ujedinjavanje i ojačavanje Amerike osiguravanjem prigodnih sredstava potrebnih za presretanje i spriječavanje terorizma), rok u kojem e-mail poruka ima status zaštićene informacije od 180 dana postaje tek figurativan. Osim toga, Google u svojim uvjetima korištenja (terms-of-use) na tri mjesta navodi termin „govermental request“ (potražnja vlade). To u praksi znači da su se korisnici Gmail korisničkog računa složili da Google njihove korisničke račune dâ na uvid svakome tko ih zatraži, uključujući i vlade širom svijeta, pa bilo to i u neformalne svrhe! Nije ni čudo ako se zna da je softverski inženjer Googlea, Matt Cutts prije radio (a kao, sad više ne radi!:D) za NSA (National Security Agency).



Slična je priča i sa novim Googleovim web preglednikom Chrome-om. Iako ga nisam osobno isprobavao upravo svjestan svega navedenog, nudim vam dojmove ljudi iz Vidija koji su ga isprobali na testu: „Strah od kršenja privatnosti i ljudskih prava vrlo je utemeljen kad je u pitanju Google. Uzmimo samo Google Chrome kao vrlo nedavni primjer – njegov Omnibox predstavlja još jedan u nizu sigurnosnih rizika ove tvrtke. Ukoliko koristeći Chrome ostavite uključenu defaultnu opciju za autosugestiju, adresna traka Google Chromea će efektivno postati keylogger. Pamtit će sve što upisujete, svaku tipku, u pokušajima da skupi što je moguće više informacija o vašim navikama surfanja, te vam u skladu s time ponudi najbolji mogući rezultat pretrage. Što je najbolje, Google namjerava te podatke zadržati i za sebe. Prema nekim navodima, oko 2% ukupnih keylog podataka šalje se na Googleove servere. Zajedno s IP adresom računala s kojeg su poslani! U teoriji to znači da ako netko natipka adresu neke web stranice (čak i ako ne stisne Enter i nikad ne ode na tu stranicu), Google će na svojim serverima imati potencijalno inkriminirajuće dokaze protiv te osobe, ili barem tog računala, s tom IP adresom. Ovo možete isključiti bilo isključivanjem autosest opcije, bilo promjenom defaultnog search enginea s Googleove tražilice na neku drugu, bilo pokretanjem Chrome Incognito prozora (op. autora – ja sam ipak debelo skeptičan po tom pitanju! Možda se može isključiti, ali čini mi se da je učinkovitost toga tek formalna). Ali svejedno – mnogi korisnici za to ne znaju. Štoviše – većina ih to ne zna. A još manje korisnika čita EULA ugovore softvera koji instaliraju. Google Chrome je i u tom području podignuo ogromnu prašinu, kada su u dijelovima ugovora pronađeni članci sljedećeg sadržaja (parafraziramo radi uštede prostora): 'Google zadržava pravo automatski nadograđivati Chrome bez vašeg znanja', 'Google zadržava prava na sav sadržaj koji prenesete putem Chrome browsera na neko Web odredište', te 'Google zadržava pravo iskoristiti Google Chrome za oglašavanje proizvoda bez prethodne konzultacije s vama' (u prenesenom značenju, ne mora nužno Web stranica prikazivati oglas – to može činiti i sam browser ako Google tako odluči)... Ono što najviše zabrinjava je činjenica da se malo što poduzima po tom pitanju. Iako mediji dignu alarm – sudovi čine malo u ograničavanju načina na koji Google gomila znanje i resurse.“
Interesantno je kakav ovi iz Googlea imaju smisao za humor kad otvoreno svojim korisnicima pokazuju skrivene motive i namjere u samom logotipu Chromea, koji neodoljivo podsjeća na web kameru, ako malo bolje pogledate, no to kao da nitko ne shvaća!



Nadalje, sljedeća u nizu Googleovih aplikacija koju, nažalost, jesam isprobao je Picasa, Googleov organizator i preglednik slika. Za razliku od ostalih sličnih slikovnih organizatora, Picasa već pri inicijalnom pokretanju započinje skenirati sve slike koje se nalaze na vašem hard disku, čak i prije nego što ste uspjeli maknuti miš s ikone. Još gore, ne postoji mogućnost da se takvo skeniranje zaustavi dok ne završi samo od sebe. Što mislite, kamo idu te vaše slike prilikom skeniranja? Izravno u Googleovu sveznajuću bazu podataka, nadopunjujući zajedno s vašim korisničkim računom na Gmailu kao i vašim navikama surfanja, jedan zavidan profil o vašem liku i djelu.

Uz sve već navedeno, tu su još i Google Talk, usluga online čavrljanja i internetske telefonije putem koje prate što govorite i planirate, zatim Blogger, blog servis preko kojeg nadziru vaše stavove, razmišljanja i upoznaju vas još detaljnije. Tu su još i Google docs, usluga online kreiranja i pohrane vaših dokumenata! Zatim Google Video i You Tube gdje korisnici stavljaju svoje privatne video zapise i dijele ih sa svima koji imaju pristup internetu. Google je perfidno razvio niz „usluga“ koje pokrivaju širok spektar, ako ne i puni spektar ljudskih aktivnosti i potreba, a sve ostalo obavljaju sami korisnici, jednostavnim korištenjem tih istih usluga, otkrivajući više-manje sve o sebi, ništa ne sluteći i hipnotizirano i dalje vjerujući da je Google njihov prijatelj!

Naravno, daleko od toga da se zanosim iluzijom o nekakvoj učinkovitoj privatnosti na internetu kao i izvan njega, uz današnje mreže tajnih službi, Echelon i elektronske baze podataka, privatnost je samo bajka. Međutim, ako netko već nešto želi saznati o nama, bolje je pustiti ga neka to traži sam, umjesto da mu to poklonimo na srebrnom pladnju, kao što milijuni hipnotiziranih surfera svakodnevno poklanjaju Googleu.

Ono što možete učiniti kako biste se ipak koliko-toliko osigurali od invazije na vlastitu privatnost u toj mjeri u kojoj to planira Google (sjetite se izjave da će u budućnosti predmet pretrage biti vaši ključevi ili šoping lista!!) je sljedeće: 1) Možete sve svoje osobne dokumente i podatke prebaciti na jedan eksterni hard disk kojeg je uvijek korisno imati pri ruci. Naime, eksterni hard disk je još uvijek jedino mjesto koje ne mogu dohvatiti iz jednog jednostavnog razloga, nije spojen na internet kao ni na sam kompjuter. Druga verzija je da nabavite još jedan kompjuter koji ćete koristiti samo za surfanje a na originalnom koji nije priključen na internet ćete držati sve podatke. 2) Možete prestati koristiti sve gore navedene Googleove usluge i potražiti alternativna rješenja. Pametno je da otvorite i takozvani „divlji“ e-mail korisnički račun na nekom drugom serveru ne upisujući svoje osobne podatke nego koristeći nadimke i nasumične brojeve kako biste prikrili svoj identitet.
Ako ste pak navikli na Googleovu tražilicu, ali se jednostanvo želite rješiti nadzora, postoji alternativa. Upravo zabrinut pitanjima privatnosti i praćenja na internetu, kritičar Googlea Daniel Brandt kreirao je internet tražilicu pod nazivom Scroogle (najbliži prijevod bi bio Zajebite-Google) koja prikazuje rezultate Googleove tražilice ali presreće i uništava cookie-je koje Google šalje na vaš kompjuter, ne pamti tražene pojmove koje upisujete i briše sve zapise u roku od 48 sati. K tome, ne prikazuje iritantne Googleove oglase, a nudi opciju jednostavnijeg i preglednijeg prikaza rezultata u komadima od 20, 50 ili 100 rezultata po stranici. Više o Scroogleu i načinu na koji funkcionira možete saznati ovdje.

Scroogle Scraper (izravni link na tražilicu)

Druga opcija relativne anonimnosti na internetu je Tor. Više o njemu potražite ovdje!

Naravno, i ova se rješenja ne bi trebala uzimati zdravo za gotovo, ali ipak pružaju određen stupanj anonimnosti. No, koristite sve prema vlastitoj procjeni i riziku, jer, u konačnosti ne možete biti sto posto sigurni u iskrenost motiva ljudi koji iza tih alternativa stoje. Međutim, treba uzeti u obzir da za Scroogle ne zna mnogo ljudi jer je broj korisnika u nekoliko godina narastao na svega 100 000 dok Google broji i do nekoliko stotina milijuna posjeta dnevno.

Sve mi se čini da Googleov moto zapravo uopće nije moto nego upozorenje upućeno svim korisnicima i putnicima namjernicima u maniri Big Brothera: „Do no evil... or Google will find you!“ (Ne činite zlo... ili će vas Google pronaći!)


- 10:06 - Tvoja vizija... (23) - Isprintaj viziju - #