Nova Vizija

UVODNA NAPOMENA: Post koji slijedi nastao je kao posljedica osobnog iskustva, zbog čega je prošlo nekoliko mjeseci do njegovog konačnog sazrijevanja (to, vjerujem, djelomično objašnjava i razlog duge kreativne tišine na blogu). Zbog naravi područja kojim se bavi to je najopširniji post dosad objavljen na ovom blogu, čineći jednu zaokruženu cjelinu koju nisam želio narušavati zanemarivanjem bitnih aspekata cijele priče. Rezultat toga su pozamašne, ali, nadam se, vrlo pitke 23 stranice teksta u Wordu obogaćene linkovima. Post je, zbog vaše lakše orijentacije podijeljen po naslovima. Ako se pitate o čemu sam toliko mogao pisati, savjetujem vam da počnete otkrivati, redak po redak. Ugodno čitanje!




VATRA SMRTI

Pročitao sam još davno jedan odlomak iz Esenskog Evanđelja Mira čija mi je važnost poruke u to vrijeme bila sasvim nerazumljiva, što zbog dobi, što zbog nedostatka znanja, ali najvećim dijelom zbog društvene uvjetovanosti. Pisalo je sljedeće:

„Jer zaista, kažem vam, živite samo uz pomoć vatre života, i ne pripremajte svoju hranu vatrom smrti, koja ubija vašu hranu, vaša tijela i vaše duše.“
„Učitelju, gdje je vatra života?“ upitaše ga jedni.
„U vama, u vašoj krvi i u vašim tijelima.“
„A vatra smrti?“ upitaše drugi.
„To je vatra koja gori izvan vašeg tijela, koja je toplija od vaše krvi. S tom vatrom smrti kuhate hranu u svojim domovima i u poljima. Zaista, kažem vam, to je ista ona vatra koja uništava vašu hranu i vaša tijela, jednako kao što i vatra zlobe, koja hara vašim mislima, uništava vaš duh. Jer vaše je tijelo ono što jedete, a vaš duh je ono što mislite. Stoga, ne jedite ništa što je ubila vatra jača od vatre života. Umjesto toga, pripremajte i jedite sve plodove drveća i svu travu u poljima i mlijeko životinja dobro za piće. Jer sve je to snabdjeveno i dozrjelo vatrom života; sve su to darovi anđela naše Zemaljske Majke. Ali ne jedite ništa čemu vatra smrti daje okus, jer takvo je od Sotone.“

Ova je poruka ostala pohranjena u mojoj podsvijesti idućih 14 godina, sve dok prije pola godine nisam otkrio i iskusio istinsko značenje ovih riječi. Paralelno s tim otkrićem, pogodila me još jedna spoznaja koja mi je na upečatljiv način otvorila oči. Shvatio sam do kojeg stupnja našim životima upravljaju navike i koliko nas ponavljanje istih postupaka po navici čini nesvjesnima i podložnima zatupljivanju. Ovo je možda najjasnije izraženo u načinu na koji se ljudi odnose prema hrani. Ljudi od pamtivjeka (ili barem vremenskog perioda u okviru kojeg mi precipiramo svoju povijest, a koji uglavnom ne prelazi 2000 godina) kuhaju hranu. Ta se praksa nastavila kroz generacije i generacije, sve do našeg doba. I naravno, rođeni u takvom „navičnom“ okruženju, i mi svoju hranu jedemo i pripremamo na isti način, ni za trenutak ne razmišljajući o posljedicama ili nuspojavama takve prakse. Jer, pobogu, zašto bismo to propitivali? Svi tako jedu, i naši stari su tako jeli. Sasvim je normalno da se hrana kuha, zar ne?

Da, to je istina, ukoliko razumijemo što pojam „normalno“ u svojoj osnovi znači. Riječ normalno svoj korijen vuče iz riječi norma, koja prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku podrazumijeva: „Skup nepisanih pravila o ponašanju i postupcima pojedinaca, obitelji i/ili društvene zajednice koja su se uvriježila dugotrajnim i redovitim održavanjem i poštivanjem stvorene tradicije.“ Dakle, „normalno“ je ono što se uvriježilo dugotrajnim ponavljanjem i poštivanjem stvorene tradicije bez obzira bilo to „prirodno“ ili ne. Ljudi tako često ne shvaćaju razliku između ta dva pojma, a ona je u suštini neusporediva. Gledano na ovaj način, jesti kuhanu i pečenu hranu je sasvim normalno. No, pitanje koje bismo si ovdje morali postaviti je, da li je to prirodno?

Ako za trenutak zastanemo u svom automatskom hodu kroz život i po prvi put posvijestimo što se doista događa kada hranu izložimo vatri ili visokoj temperaturi, odgovor na ovo pitanje će postati i više nego očigledan. Naime, svi hranjivi i esencijalni sastojci sadržani u hrani poput vitamina, minerala, enzima, (čija je uloga u ljudskoj prehrani, usput budi rečeno, potpuno marginalizirana od strane liječnika i nutricionista) proteina, masti i ugljikohidrata bivaju uništeni ili ozbiljno oštećeni i izmijenjeni, a hrana kao takva postaje mrtva! Možda ovo većinu i ne zabrinjava previše s obzirom da za enzime nikada nisu ni čuli, ili ako su čuli, vjerojatno nemaju jasnu predodžbu o tome koja je točno njihova uloga u ljudskoj prehrani. Da bismo uopće mogli shvatiti njihovu ulogu u organizmu i važnost koju predstavljaju za tijelo, trebali bismo se najprije upoznati s njihovim osobinama.


ULOGA ENZIMA U PREHRANI

Enzimi su biokemijski katalizatori odgovorni za ubrzavanje gotovo svih kemijskih reakcija u tijelu. Oni su također od ključne važnosti za pravilno i zdravo probavljanje hrane. Postoje tri glavne klasifikacije enzima: probavni enzimi, koje proizvode organi uključeni u probavu i probavne žlijezde, a služe za probavu i razgradnju proteina, masti i ugljikohidrata u njihove manje, sastavne jedinice, aminokiseline, lipide i monosaharide koje tijelo onda može učinkovito iskoristiti. Zatim, metabolički enzimi koji svoju funkciju obavljaju u svim stanicama, tkivima i organima i koji su esencijalni dio svake biološke aktivnosti, te prehrambeni enzimi ili enzimi iz hrane. Istraživanje koje je još u tridesetim godinama prošlog stoljeća proveo dr. Edward Howell, pokazalo je da iako tijelo posjeduje sposobnost proizvodnje vlastitih enzima, ona postupno slabi, što znači da ukoliko ne unosimo enzime iz vanjskih izvora, prvenstveno prehranom, njihove zalihe će se godinama istrošiti rezultirajući posvemašnom degeneracijom i slabljenjem organizma, što uzrokuje preuranjeno starenje. I doista, ne bi bilo nikakvih problema, kao ni razloga za pisanjem ovog posta, kad bi mi bili u stanju unositi enzime konzumacijom kuhane i pečene hrane, međutim, to nije moguće zbog jedne zanimljive osobine enzima, a to je njihova osjetljivost na toplinu. Temperatura dostatna da se enzimi (kao i ostale hranjive tvari), unište (ili oštete) je 47,7 stupnjeva celziusa, što je relativno niska temperatura ako uzmemo u obzir da je vrelište vode na 100 stupnjeva, a kuhanje i pečenje se odvijaju i na temperaturama od 200 do 400 stupnjeva. Ova jednostavna činjenica jasno ukazuje da kuhanje doslovno (a ne figurativno) ubija našu hranu! To je ona 'vatra smrti' o kojoj Isus (ili tko već) govori u Esenskom Evanđelju Mira. Dakle, s obzirom da se kuhanjem hrane enzimi gube, njihov nedostatak u procesu probave moraju nadomijestiti metabolički enzimi koji se crpe iz ostalih organa i žlijezda, slabeći njihove funkcije. Potrebno je čak 10 metaboličkih enzima da bi se nadomijestio jedan probavni, što dovoljno govori o neravnoteži koju stvaramo u tijelu konzumiranjem kuhane, odnosno pečene hrane. Konstantnim crpljenjem zaliha enzima kroz godine slabi nam imunološki sustav i sveopća vitalnost. Nije li, ako iz ovog kuta promotrimo situaciju, u najmanju ruku nelogično i neučinkovito, da ne kažem i suludo, što hranu, koja zbog neorganskog uzgoja u današnje vrijeme u startu ima manji postotak vitalnih hranjivih sastojaka, a koji se još dodatno prilikom transporta do trgovina gube, mi uzimamo i bacamo u lonac s ključalom vodom, ili direktno na tavu, pri čemu nam, od inicijalnih 70, 60 ili čak 50% hranjivih tvari koje su zamišljene da podržavaju naše tijelo i pruže nam savršeno zdravlje, preostane tek 5 – 10% ako imamo sreće?

PROBAVNA LEUKOCITOZA

Osim toga, izlaganje hrane visokoj temperaturi mijenja njen kemijski sastav pa tijelo ne može probaviti tu hranu na način na koji je bilo zamišljeno dok je ona u svom prirodnom, sirovom stanju, što posljedično dovodi do toksičnosti, primarnog uzroka svih ljudskih bolesti. Štoviše, kada pojedemo kuhanu ili pečenu hranu, tijelo na nju reagira kao na otrov, kao na prisustvo stranog organizma i dolazi do pojave koja se zove probavna leukocitoza, što znači da tijelo proizvodi višak bijelih krvnih stanica kako bi se zaštitilo od onoga što smatra prijetnjom, a to je u ovom slučaju kuhana hrana! Ovaj fenomen je prvi uočio dr. Paul Kouchakoff u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Ta pojava je gotovo 130 godina prije njegovih istraživanja smatrana prirodnom reakcijom organizma na unos hrane iako nitko nije mogao objasniti razlog zbog kojeg do nje dolazi. No Kouchakoff je svojim pokusima došao do zapanjujućeg otkrića. Nakon što je u prehranu svojih pacijenata uveo sirovu hranu, leukocitoza je izostala! Testirao je razne vrste voća i povrća i uvijek bi primijetio da ukoliko je hrana koju su njegovi pacijenti konzumirali bila sirova nije dolazilo do obrambene reakcije tijela.

Istog trena kad sam postao svjestan ovih činjenica, donio sam čvrstu odluku da više nikada u životu neću jesti kuhanu ili industrijski prerađenu hranu! Tu sam odluku donio doslovno preko noći, i gotovo bez ikakvih dodatnih saznanja i pripreme, 'grlom u jagode' što bi se reklo, krenuo u avanturu koja se zove sirova veganska hrana. Bio je to prekidač koji me je u konačnici lansirao na put svjesnijeg življenja.

Htio bih samo napomenuti da termin sirova hrana može biti vrlo zavodljiv i nezahvalan jer ne opisuje točno način prehrane koji predstavlja. Netko bi mogao pomisliti da se tu radi o sirovom mesu, ribi, jajima, siru i mliječnim proizvodima, što ne može biti dalje od istine. Zato ja radije koristim termine poput sunčeva hrana ili živuća hrana, koji najbolje i nedvosmisleno objašnjavaju prirodu ovakve ishrane. To je hrana dozrjela na Suncu, to je hrana sa stola Majke prirode, svježe voće, povrće, sjemenke, orašasti plodovi, hrana koja nam je izvorno namijenjena za optimalno životno iskustvo.



PROCES ADAPTACIJE NA SIROVU HRANU

Dopustite mi da ovdje ukratko opišem svoje iskustvo adaptacije na sirovu hranu prije nego što krenem dublje u tematiku kako bi eventualno neki od vas koji ovo čitaju a koji razmišljaju o promjeni načina prehrane mogli izbjeći greške i zamke u koje sam ja zahvaljujući neiskustvu i neznanju često upadao.

Moji prvi dani na sirovoj hrani bili su vrlo konfuzni i vrlo poučni u isto vrijeme, što je velikim dijelom bila posljedica moje nagle i korjenite odluke da više nikada neću jesti ništa kuhano ili pečeno. Bio sam svjestan da sam ušao u jedan sasvim drugi svijet o kojem nisam znao gotovo ništa i da mu se trebam prilagoditi. Što jesti, kako, sa čime? To su bila pitanja na koje sam morao brzo pronaći odgovor jer sam bio svjestan da povratka na staro više nema. Počeo sam polako pretraživati stranice o sirovoj hrani na internetu i pomalo se upoznavao s cijelom pričom. Internet je poprilično zatrpan takvim stranicama na engleskom jeziku, od kojih su neke više a neke manje korisne. Jednoga dana sam više onako iz šale u tražilicu upisao pojam sirova hrana na hrvatskom jeziku ne očekujući previše. Ostao sam zaprepašten kad je u prvom rezultatu tražilica izbacila link jednostavnog naslova: SirovaHrana.com! Nisam mogao vjerovati da na našim prostorima također postoje ljudi koji prakticiraju ovu vrstu prehrane, a kamoli da još imaju i stranicu na kojoj razmjenjuju iskustva! No, moje zaprepaštenje i ushit nisu trajali dugo jer sam ubrzo shvatio da je ova online zajednica prilično mala brojem i da doista nema mnogo ljudi koji se hrane na ovaj način, što zapravo i nije začuđujuće ako malo bolje pogledamo oko sebe. Ova mi je stranica, poput odskočne daske pomogla u pogledu usmjeravanja i snalaženja u novom svijetu. U cijeloj toj zbrci otkrio sam da su namirnice za koje sam cijelog života mislio da su sirove, zapravo pasterizirane, poput maslina, kiselih krastavaca, cikle, paprike i ostalih flaširanih i konzerviranih proizvoda. Do tada sam mislio da su one samo namočene u octu (ovo samo ukazuje na stupnj nesvjesnosti koji ljudi mogu imati, i vrlo vjerojatno imaju, kad je u pitanju hrana). Također sam na svoje veliko razočaranje otkrio da neke namirnice koje bi trebale biti sirove to zapravo nisu. Tako sam se neugodno iznenadio kad sam otkrio da kikiriki u ljusci nije sirov nego pržen, a on je bio vrlo važna namirnica u mom periodu adaptacije. Onda sam otkrio da i bademi nisu sirovi, da pistacija nije sirova...uglavnom, niz neugodnih iznenađenja. Koliko god mi se to nije sviđalo, ipak sam izbacio te namirnice iz prehrane. Ubrzo sam nabavio blender i počeo raditi kašaste sokove, isprobavati sve moguće kombinacije voća koje sam mogao pronaći. Sada sam već na stranicama o sirovoj hrani prikupio dovoljan broj recepata koji su djelovali prilično ukusno. Dosta njih je to i bilo.

No uskoro je iskrsnuo novi problem. Većina tih recepata je prilično složena i uključuje načine pripreme za koje ja nisam imao tehničkih predispozicija kao ni vremena. Primjerice, da bi napravili sirovi kruh, ili recimo, sirove krekere, kekse i slično, potreban vam je dehidrator, tj. uređaj koji strujanjem zraka izvlači višak vode iz smjese koja se priprema bez da uništava hranjive sastojke, nakon čega dobivate suhi sirovi kruh koji izgleda vrlo slično 'pravom' kruhu. S obzirom na činjenicu da jedan dehidrator košta oko 1500 – 3000 kuna ovisno o kvaliteti i da ih se kod nas praktički ne može nabaviti, ostao sam uskraćen za mnoštvo sirovih delicija, tj. barem sam tako mislio u tom trenutku. Nedostajao mi je još i procesor hrane koji za razliku od blendera ne radi kašasti sok od povrća i voća nego ih izreže na komadiće na način da dobijete gustu smjesu od, recimo, paradajza, paprike i ostalog vodenastog povrća. Tu sam gotovo udario u zid. Osjećao sam frustraciju što ne mogu pripremati sve te ukusne recepte koji bi jakim začinima nadomjestili obroke koje sam jeo do prije neki dan. Onda sam još, da stvar bude gora, na internetu vidio da u Americi već postoje, pazite sad, restorani sirove hrane u kojima se pripremaju sirove povrtne šnicle, sirove pite, razni sendviči, i sva ostala moguća i nemoguća čuda o kojima niti ne pomišljate kad vam netko spomene sirovu hranu. Znam da sam pomislio kako su oni tisućama svjetlosnih godina ispred nas po pitanju osvještenosti o hrani. Počeo sam na trenutke sumnjati u svoju odluku i pitati se je li to uopće pametna ideja s obzirom na toliko prepreka, neugodnih otkrića i svih namirnica koje se treba 'odreći', jer sam u tim prvim danima osjećao da mi treba teška hrana intenzivnih i umjetnih okusa na koju sam bio navikao cijeli život kako bih ostao zadovoljan na ovakvoj prehrani. Međutim, napominjem, to je bila rana faza adaptacije i istraživanja novog načina prehrane, gdje još nisam imao ni dovoljno znanja ni prakse, pa sam bio podložan raznoraznim utjecajima koji nisu nužno bili kvalitetni, ali o tome nešto kasnije.

OKUSNA OVISNOST

Zanimljivo je koliko mi ljudi na primitivan način doživljavamo i shvaćamo hranu. Za nas je hrana nešto što će nam prvenstveno utažiti glad i potrebu za okusima, a tek sekundarno, ako uopće, nešto što će pružiti najviše dobrobiti našem tijelu. Tako me je jednog dana dok sam pretraživao nove recepte odjednom zapljusnula jedna zanimljiva spoznaja. Shvatio sam da su svi ti takozvani specijaliteti i kompleksna kulinarska dostignuća poput sirove čokolade, sirovih kolača, sirove pašteta od badema, sirovih tortilja, pizze ili sladoleda od indijskih oraščića i sličnih zapravo podsvjesna želja tih ljudi da nadomijeste okuse kuhane hrane i da si prelazak na sirovu hranu učine što 'bezbolnijim' i 'neprimjetnijim'! Oni zapravo pokušavaju imitirati kuhana jela i istovremeno uživati u okusima kuhane i pečene hrane na koju su navikli cijeloga života u sirovoj varijanti, što je zapravo nemoguće, s obzirom na samu prirodu sirove hrane, i tu dolazi do frustracija. Oni nisu istinski spremni riješiti se okusne ovisnosti, pa teškim začinima, uljima i preradom orašastih plodova i žitarica bezuspješno pokušavaju kompenzirati osjećaj težine koji im sirovo voće i povrće ne može pružiti, pritom tvrdeći da je njihov način prehrane zdrav. Možda je zdraviji od kuhane i pečene hrane, ali otrovi koji se unose začinima i nepravilnim kombiniranjem hrane čine gotovo podjednaku štetu organizmu. Drugi je razlog taj da bi mogli 'dokazati' onima koji još uvijek jedu kuhanu hranu da se način prehrane sirovim ne razlikuje previše od njihovog jer i oni imaju gotovo iste specijalitete i delicije i da bi samim time sirova hrana bila društveno prihvatljivija. Ali, pobogu, zašto se mučiti radeći sirovi kruh i paštetu ili namaz od badema što zahvaljujući kompliciranoj pripremi može potrajati čak i do dva dana? Zato da bismo zadržali osjećaj 'normalnog' načina prehrane jer smo i do sada jeli 'normalnu' paštetu namazanu na kruhu? Kako jadno i očajno. Jedna žena na YouTube-u koja priprema sirova jela i razne specijalitete je na kraju jednog video priloga rekla da ne mora sva sirova hrana biti 'dosadna', nego ju možemo malo i podgrijati, samo da ne prelazi 50 stupnjeva!!(bez komentara) Sva sreća da sam na vrijeme otkrio ovu zamku u koju upadnu mnogi, a vjerujte mi, ako se upoznajete sa sirovom prehranom putem interneta i preko noći, kao što sam to ja učinio, sigurno nećete izbjeći tu zamku, jer je i sirova hrana, kao i mnoge druge stvari, postala stvar pomodnosti, više nego potrage za prirodnijim i zdravijim načinom života. Jer, nije poanta prelaska na sirovu hranu nastojati da sirova jela i obroci budu imitacije kuhanih, nego upravo suprotno, ponovno otkriti istinske prirodne okuse hrane koju nam je Majka priroda namijenila u njezinom iskonskom stanju, a koje smo izgubili masovnim začinjavanjem kuhane i pečene hrane. Nakon ove spoznaje, počeo sam se više koncentrirati na voće i povrće kakvo ono doista jest a prestao težiti njihovim prerađenim i začinjenim varijantama. Vrlo brzo se uspostavilo da je to puno isplativije prije svega vremenski, mentalno, financijski, a istovremeno neusporedivo bolje za tijelo, za razliku od ulaganja u nešto, što, iako sirovo, još uvijek nije ni izdaleka zdravo. Tako su, malo pomalo, prirodni okusi voća i povrća počeli zamjenjivati potrebu za okusima onih teških jela i začinima u toj mjeri da sada, dok ovo pišem, svoj prelazak na sirovu hranu ne smatram uskraćivanjem bilo kakve vrste, nego baš naprotiv, shvaćam da je konzumacija kuhane i pečene hrane uskraćivanje u pravom smislu te riječi.



ONO STE ŠTO JEDETE

Jedna od prvih istina kojih postanete svjesni kad počnete jesti samo sunčevu hranu sadržana je u staroistočnjačkoj mudrosti koja kaže: Vi ste ono što jedete. Kako revolucionarno jednostavna istina koje većina ljudi uopće nije svjesna, uključujući donedavno i mene. Zamislite, 14 godina biti vegetarijanac bi trebalo podrazumijevati da je čovjek svjestan onoga što jede, zar ne? Dobro, i bio sam, ali samo do određene, prilično uskogrudne razine. Znao sam da nikako nije zdravo jesti meso živih bića, kako iz moralnih, tako i iz zdravstvenih razloga. Znao sam da su cigarete i alkohol štetni, kao što sam kasnije otkrio da bi trebalo izbjegavati i gazirane sokove poput Coca-Cole i sličnih, a još kasnije, da treba paziti na proizvode koji u sebi sadržavaju one famozne „E“ dodatke, odnosno konzervanse. I to je, više-manje, bilo to. Zapanjujuć je stupanj tolerancije prosječnog čovjeka na otrove koji mu se svakodnevno serviraju. S obzirom na činjenicu da sam od petog razreda osnovne škole pa sve do nedavno uvijek imao problema s viškom kilograma, moja svjesnost o utjecaju hrane na tijelo je rasla, međutim, samo u kontekstu topljenja tog viška masti. Prije četiri godine krenuo sam u teretanu i počeo svakodnevno trčati. Čak i u vrijeme otvaranja ovog bloga, nisam značajnije prelazio ovu razinu „osvještenosti“, i bio sam prilično ponosan na nju. Malo pomalo, počeo sam uviđati da su i mlijeko i jaja vrlo štetni i otrovni. Mlijeko sam prestao piti prije nešto više od godine dana, no jaja sam jeo zbog same prirode pripremanja vegetarijanskih jela, posebno sojinih odrezaka, šnicli i slično. Ako mislite da je biti vegetarijanac zdravo, moram vas upozoriti da ste u velikoj zabludi. Jedina razlika između vegetarijanaca i mesojeda je samo i isključivo odsutnost mesa i mesnih prerađevina.

Tek sam promjenom načina prehrane postao svjestan koliko malo znam o hrani općenito i njezinom utjecaju na tijelo. Počeo sam iz raznih izvora samostalno proučavati jedno od najvažnijih područja ljudskog života o kojem me tijekom cijelog školovanja, što je vrlo zanimljivo i znakovito, nitko nije ništa naučio. Odjednom sam ostao zabezeknut spoznajom o obujmu i količini informacija vezanih za ljudsku prehranu. To nije tek nešto što možeš naučiti u osnovnoj i srednjoj školi na satu prirode i društva ili biologije gdje se dva sata tjedno uči hrpa gradiva kojeg jednostavno nije moguće detaljno obraditi, tako da u konačnosti znaš o svemu ponešto ali ništa konkretno što možeš iskoristiti (iako je, naprotiv, škola odlično mjesto za udaranje dobrih temelja po pitanju osvješćivanja o pravilnoj i zdravoj prehrani, naravno, kad bi se cijeli pristup obrazovanju promijenio, međutim, ja se ne sjećam da sam u školi imao predmet Utjecaj prehrane na ljudsko tijelo, a vi?).

Shvatio sam da je područje prehrane zapravo znanost u pravom smislu te riječi, koja zaslužuje barem jednak, ako ne i viši status od, primjerice, fizike, kemije ili matematike! U svojim lutanjima, u nepreglednom virtualnom moru informacija, pronašao sam jednu internet stranicu koja je zapravo enciklopedija o zdravom životu temeljena na načelima Prirodne medicine (Natural Hygiene) kakvu je podučavao i provodio Dr.Herbert M. Shelton. Stranica je RawFoodExplained.com. Pokrenuo ju je jedan 28-godišnjak koji sedam godina jede sirovu hranu, a koncipirana je kao on-line tečaj Prirodne medicine koji se sastoji od preko sto lekcija raznih autora koje pokrivaju široko područje ljudske prehrane, ali i mnogo više od toga, obuhvaćaju cijeli spektar ljudskih aktivnosti koje pridonose savršenom zdravlju. Količina i smislenost informacija na toj stranici su u najmanju ruku zapanjujući, a opet, teme se obrađuju takvom jednostavnošću da ih doista svatko može razumijeti. Sve u svemu, ovo monumentalno djelo sadrži preko 3000 stranica sitnog teksta kada bi se pretvorilo u papirnati oblik. Ako doista želite saznati nešto više o funkcioniranju vašeg tijela i principima istinski zdravog života, ovo je stranica koju morate provjeriti. Inače, neke od odlomaka s te stranice koristim i u ovom postu jer odlično pogađaju bit mnogih tema koje obrađujem.

Ubrzo sam postao svjestan da se ona istočnjačka mudra izreka Vi ste ono što jedete može proširiti s još barem tri istine koje glase: Vi ste ono kako jedete, Vi ste ono koliko jedete i Vi ste ono koliko često jedete. Ovome bih još dodao i Vi ste ono što možete učinkovito probaviti! A tu leži velika tajna. Većina ljudi ne razumije koliko značajnu ulogu probava igra u održavanju ukupnog ljudskog zdravlja.



VAŽNOST UREDNE I ZDRAVE PROBAVE

Jedna od prvih pozitivnih promjena koje sam primijetio prelaskom na sunčevu hranu bio je začuđujuć osjećaj lakoće u želucu nakon jela. To je vrlo zanimljiv osjećaj. S jedne strane ste potpuno siti, ali bez onog osjećaja težine koji ostaje nakon klasičnog kuhano-pečenog ručka. Razlog zbog kojeg osjećamo težinu i napuhnutost nakon jela krije se u samoj prirodi kuhane hrane koja je teško probavljiva zbog toga što je njezin kemijski sastav izmijenjen pa organizam osim što troši resurse i energiju na probavnu leukocitozu mora koristiti i dvostruko veće količine energije kako bi probavio svu tu složenu kuhanu i pečenu hranu koja je u njega unešena. To je (u nedostatku bolje analogije) kao da u rezač papira konstantno gurate karton i kažete da je to rezač kartona zato što on mehanički može rezati karton. Istina, može, ali pod koju cijenu i koliko dugo prije nego se dogodi kvar (ili u ljudskom slučaju, bolest)? Drugi je razlog taj što kuhana hrana zbog svoje vlažnosti i mekoće obično daje lažni dojam da je spremna za daljnju probavu pa zato ljudi često gutaju kuhanu hranu prije nego što su ju dobro prožvakali, a to je, rekao bih, najveći propust u cjelokupnom procesu probave hrane koja ne počinje u želucu kako se obično misli, nego u ustima. Zato je od iznimne važnosti hranu žvakati polako i temeljito, dopuštajući enzimima iz sline da obave svoj dio posla. Još jedan razlog zbog kojeg je žvakanje hrane od ključne važnosti za cjelokupnu probavu je i taj što je žvakanje jedini dio probave na koji čovjek svjesno utječe. Nakon što progutamo hranu, daljnja probava se odvija automatski, bez svjesnog učinka pojedinca. Upravo to je razlog zbog kojeg je potrebno mudro odabirati kakvu hranu ćemo unijeti u tijelo, jer različite vrste hrane različito brzo prolaze kroz želudac i cjelokupni probavni trakt, a brzina prolaska hrane određuje kvalitetu probave. Tako primjerice voće, zbog toga što je vodenasto i sadrži monosaharide, odnosno jednostavne šećere, najbrže prolazi kroz želudac, zadržavajući se od 30–60 minuta. Povrće s malim postotkom škroba i proteina zadržava se malo duže, ali također relativno brzo napušta želudac. Namirnice s velikom koncentracijom škroba poput krumpira i kruha, zadržavaju se otprilike dva sata, dok namirnice s relativno velikom koncentracijom proteina poput sira ili mesa obično u želucu ostaju do šest sati.

PRAVILNO KOMBINIRANJE NAMIRNICA

Upravo zbog toga bismo trebali obratiti pažnju na to kako ćemo kombinirati različite vrste hrane u jednom obroku. To je važno zato što različite namirnice u sebi sadrže različite omjere proteina, masti i ugljikohidrata, pri čemu su za probavu svake pojedine od tih skupina zaduženi posebni enzimi. Ako stoga, jedemo namirnice čija probava zahtijeva različite enzime i različito probavno okruženje, (kiselo ili lužnato) doći će do poništavanja jedne vrste enzima nauštrb druge, što će dovesti do usporavanja probavnog procesa ili njegovog poništavanja, kao, primjerice, kod miješanja proteina i ugljikohidrata, što je gotovo neizbježna kombinacija civilizirane prehrane. Hrana koja zbog unosa nekompatibilnih namirnica dospije u želudac, tamo ostaje prilično dugo, čak i do osam sati. Ukoliko su enzimi spriječeni u obavljanju svojih zadanih funkcija, dakle probavljanju hrane i rastavljanju na jednostavnije elemente, dolazi do bakterijske razgradnje, odnosno truljenja (kod proteina) i fermentacije (kod šećera) pri čemu nastaju ugljični dioksid, alkohol, octena kiselina i ostale toksične supstanceju koje kolaju tijelom. Dakle, ukoliko hrana počne truliti u želucu, tanko crijevo hranjive sastojke ne može učinkovito apsorbirati, što znači da tijelo trpi dvostruku štetu. S jedne strane, ne dobiva iz prehrane ni približno od onoga što mu je potrebno, a s druge, dobiva višak otrovnih tvari s kojima treba izaći na kraj. Tako da i ljudi koji vjeruju da se hrane zdravo, u smislu da pri odabiru hrane biraju samo one namirnice za koje smatraju da tijelu mogu pružiti najviše hranjivih sastojaka, obično zanemaruju pravila kombiniranja tih namirnica, čime se uskraćuje korist tijelu. No, ako malo bolje pogledamo, tko uopće u današnje vrijeme razmišlja o pravilnom kombiniranju hrane? Tko uopće razmišlja o onome što jede? Ako uzmemo samo klasičan primjer 'civiliziranog' kuhano-pečenog ručka koji uključuje, primjerice, juhu s tjesteninom ili čušpajz, odrezak, šnicle ili kobasice, kruh (bijeli ili crni), krumpir (u svim varijantama, od pomfrita preko pečenog i kuhanog) ili umjesto toga kao zamjensku varijantu, tjesteninu bolonjez i paradajz salatu prelivenu uljem i octom, jasno je da se tu ne razmišlja i ne vodi računa apsolutno o ničemu i nije teško zamisliti kakav će organizam doživjeti šok probavljajući ovakvu količinu 'hrane' koja je natrpana u želudac zbrda-zdola. Osim toga, 95% ljudi redovito uz obroke pije tekućinu. Naravno, čini se samorazumljivim da obrok zalijevamo s čašom do dvije vina, piva, soka, vode ili čega već, da bi sva ta teška hrana čim lakše mogla skliznuti kroz jednjak. No, što se događa? Nakon što hrana dospije u želudac, želučani sokovi u savršenim omjerima puni specifičnih enzima kreću u pothvat probavljanja hrane. Međutim, tekućina koju popijemo ih razrjeđuje i još dodatno odgađa vrijeme potrebno za probavu. Sve ovo skupa dovodi do neuredne probave, taloženja neprobavljenog otpada u crijevima, zbog čega dolazi do zatvora, učestale pojave plinova i sličnih probavnih smetnji, koje se redom smatraju 'normalnim' nuspojavama prehrane. A s obzirom da tijelo koje je veličanstven organizam i koje posjeduje vlastitu inteligenciju bez obzira na stupanj osvještenosti onoga tko u njemu prebiva, (pa izlazi na kraj sa svim tim otrovima i konstantnim zlostavljanjem na najbolji mogući način), ljudi misle da mogu jesti bilo što, bilo kada i u prekomjernim količinama. I imaju pravo. Svatko može zlostavljati i mučiti svoje tijelo crpeći dragocjene zalihe enzima, minerala i vitamina i doživjeti uglavnom od šezdeset do sedamdeset, a već rijeđe osamdeset godina, s time da posljednjih dvadesetak godina provede u bolesti, grču i nepokretnosti. Ali molim vas lijepo, zar je osamdeset godina vrijeme kada čovjek mora umrijeti? U okviru ovakvog načina prehrane i ako promotrimo današnje ljude u tim godinama, odgovor je evidentan, gotovo prirodan – da! Međutim, ljudi ne shvaćaju da su do tog stupnja degeneracije došli odabirom hrane i načinom na koji jedu i žive. Ako malo bolje pogledate, mi smo programirani da vjerujemo da nam je životni vijek ograničen na osamdeset godina i svi se ponašamo u skladu s time, pa zbog toga posljedično i proizlazi stav: „Ako sad ne pojedem sve što mi se nudi, kada ću? Kad ostarim?“ ne shvaćajući da će, ukoliko budu jeli svjesno i umjereno, u suradnji sa svojim tijelom koje će im biti zahvalno, usporiti proces starenja i uživati u dugom i ispunjenom životu.

UMORNO ILI OTROVNO?

Razmislite o sljedećem. Energija koju tijelo svakodnevno troši na probavu tri klasična kuhana obroka iznosi barem 50% ukupne energije koja mu je potrebna za obavljanje ostalih funkcija! To je razlog zbog kojeg se na kraju dana osjećamo tako iscrpljenima, još posebno ako smo taj dan proveli radno. Zanimljivo je da mi ljudi i umor smatramo sasvim prirodnim i da se ne zabrinjavamo ako dođemo doma i nakon deset minuta padnemo na krevet od malaksalosti! Međutim, umor koji mi smatramo prirodnim je sve samo ne prirodan. Naravno, ne kažem da nije prirodno osjećati umor nakon napornog radnog dana, što je nažalost, posljedica ovakvog izrabljivačkog sustava u kojem živimo, ili pojačane tjelesne aktivnosti, međutim, umor kakav svakodnveno osjećamo nije zdrav umor, to nije u tolikoj mjeri posljedica napora, koliko posljedica trovanja hranom. Naše je tijelo puno toksina koji nastaju konzumacijom kuhane, pečene i industrijski prerađene hrane. Ako tome još dodamo energiju koju tijelo troši na probavu iste u kombinaciji s redovito pretjeranim stresom, kako fizičkim tako i psihičkim, nije teško otkriti zbog čega se tako brzo umaramo i zašto se osjećamo kronično iscrpljenima. Što me dovodi do druge važne promjene koju sam primijetio nakon prelaska na nov način prehrane.

Vjerovali ili ne, već zadnjih pola godine ne osjećam umor. Razina energije koju imam je stvarno zapanjujuća, čak i meni koji sam se na nju već naviknuo. To sam prvi puta otkrio jednog dana dok sam radio preko ljeta. U ponedjeljak sam radio cijeli dan, zatim sam kasno navečer došao doma i do dugo u noć ostao surfati po 'bespućima internetske zbiljnosti'. Spavao sam svega tri sata i u utorak opet cijeli dan radio. Kad sam se navečer vozio doma, odjednom sam shvatio da ne samo da nisam ni jednom 'zakljucao', nego uopće nisam osjećao umor! Naprotiv, ono što sam osjećao cijelo vrijeme bila je jedna jasnoća, bistrina i iznimna prisutnost u svakom trenutku. Ne znam kako bih vam to opisao, ali osjećaj je, u nedostatku boljeg opisa, 'nadnaravni'! Više ne dolazim doma iscrpljen do kosti i jedva čekam da se bacim u krevet kao prije, nego ostajem budan dok ne odlučim da ću ići leći, i onda jednostavno zaspim kao malo dijete, potpuno prirodno i lako. Isto se tako s lakoćom i budim, bez ikakvog mamurluka i osjećaja kao da su me po noći tukli s metalnim palicama, a do potpunog razbuđivanja prođe otprilike minuta! Otkrio sam da mi u iznimnim slučajevima nije potrebno sedam do osam sati spavanja da bih mogao funkcionirati, obično je dovoljno od četiri do pet, što mi omogućuje da zapravo više živim, odnosno da duže svjesno djelujem. Naravno, nemojte me krivo shvatiti, ja ni u kom slučaju ne tvrdim da kvalitetan san nije potreban, daleko od toga, on je neophodan za zdravlje, međutim, ono što hoću reći je to da njegov izostanak ne mora nužno značiti da moramo kroz dan biti 'na rezervi', mamurni i grogirani. Također, ne kažem da mi se ne dogodi da na kraju napornog dana osjetim umor, no on je sada barem 70% manji nego prije pola godine pod istim okolnostima! Ako mislite da pretjerujem i da sve ovo pišem da bih opravdao svoj novi način prehrane, pozivam vas da napravite probni rok od pola godine isključivo na sirovoj hrani, sigurno ćete osjetiti razliku.



MENTALNA JASNOĆA

A razliku ćete osjetiti i na mentalnom planu. Naime, da mi je netko prije pola godine rekao da raspoloženja i način na koji reagiramo na događaje i okolnosti u životu uvelike ovise o hrani koju jedemo, rekao bih mu da je možda djelomično u pravu, ali da hrana po tom pitanju nema presudan utjecaj. Sada bih mu, međutim, morao priznati da sam bio u krivu. Primijetio sam unatrag dva do tri mjeseca da se konstantno osjećam radosno i općenito vedrije gledam na stvari koje me okružuju. Česta razdoblja depresije i potištenosti koja su me prije znala opsjedati sada se čine kao daleka prošlost, kao da ih nije ni bilo. Također primjećujem da sam mnogo mirniji. Ako se posvađam s nekime, osjećaj ljutnje i gorčine u meni se zadržava tek nekoliko minuta, ako i toliko, i onda me napušta, dok sam prije znao cijeli dan razmišljati o tome zašto sam se dao isprovocirati i u sebi naknadno hraniti osjećaje krivnje ili povrijeđenosti. Jednostavno me više stvari ne mogu uzrujati u tolikoj mjeri kao prije. Sva ljutnja, nezadovoljstvo ili neslaganje s nečim su zapanjujuće prolazne naravi. Sada sam u stanju primijetiti vlastite obrasce ponašanja i pozadinu situacija dok se one odvijaju. Neka neobična mirnoća i spokoj natapaju svaku moju stanicu, ne znam kako bih to drugačije opisao. Drukčije percipiram život. Razlog zbog kojeg je većina ljudi možda skeptična dok čita ove retke, što mi je sasvim razumljivo, je taj što ljudi, uključujući i mene sve donedavno, nikada nisu ni iskusili takvu mentalnu jasnoću i što to znači biti potpuno mentalno zdrav jednostavno stoga što nam krvlju konstantno kolaju otrovne supstance koje tijelo ne može učinkovito eliminirati jer ih svakodnevno iznova unosimo 'hranom'. A očigledno je da kvaliteta krvi koja kisikom i hranjivim tvarima opskrbljuje naš mozak ima izravan utjecaj na kvalitetu naših misli, kao i cjelokupnog funkcioniranja organizma.

'PRERAĐENI LJUDI'

Radi se o tome da ljudi danas više nego ikada prije, pored kuhane i pečene, konzumiraju i industrijski prerađenu hranu. Udio takve hrane u današnjoj prehrani iznosi barem 60%. Tužna činjenica našeg društva je ta da smo postali 'prerađeni' odnosno, 'procesirani' ljudi. Zapravo, fascinantno je što sve ljudi danas nazivaju hranom i što su sve spremni progutati. Pogledajmo što to današnji čovjek svakodnevno unosi u svoje tijelo i kako taj izbor utječe na njegovo zdravlje, kako mentalno, tako i opće.

Za početak, pogledajmo zašto idustrijski prerađena hrana, koja nam se prikazuje kao zdrava i sigurna za konzumaciju, a koju su ljudi bezrezervno, objeručke prihvatili na globalnoj razini, nije hrana. Razlog je vrlo jednostavan – zato što nas ne može nahraniti! Za razliku od prirodne, cjelovite hrane poput voća i povrća u njihovom prirodnom, neizmjenjenom stanju, sva industrijski prerađena hrana je lišena hranjivih tvari samim procesom prerade i time joj je narušena nutritivna ravnoteža.

Uzmimo za primjer žitarice i široku paletu proizvoda od istih. Žitarice, koje čak i u svom prirodnom stanju nisu najbolja hrana za čovjeka zbog velikog udjela škroba koji je teško probavljiv, u prerađenoj varijanti postaju gotovo neprobavljive, izazivaju kiselost organizma, lišene su prirodnih vlakana i suhe su, što posljedično dovodi do zatvora. Proizvodi od žitarica se također obično jedu u lošim i nezdravim kombinacijama, primjerice u sendvičima, kolačima, ili se kuhaju i miješaju sa drugim škrobnim i proteinskim namirnicama, pečeni u ulju ili na masti. Osim toga, mljevenjem zrna žitarica gube se hranjive tvari i narušava se ravnoteža hranjivih tvari u finalnom proizvodu.

... mineral kadmij uvijek u prirodnoj hrani dolazi u paketu sa cinkom. Cink ima ulogu održavanja ravnoteže za kadmij, jer spriječava preveliku apsorpciju kadmija u organizam. Kadmij je u velikim količinama štetan za ljudsko zdravlje (on je, primjerice, jedan od otrovnih sastojaka u dimu cigareta). Kada se žitarice prerade, cink biva uništen, ali kadmij ostaje, što znači da kada jedemo prerađene žitarice, s obzirom da nema cinka koji bi održavao ravnotežu, u organizam se apsorbiraju velike količine kadmija. Također, preradom žitarica se lako uništavaju i bakar i željezo. Bakar je potreban da bi tijelo moglo iskoristiti željezo za formiranje zdravog krvotoka. Nakon prerade, anorgansko željezo, koje je ionako beskorisno tijelu, se dodaje natrag osiromašenom brašnu, ali bakar ne, što znači da se ni željezo ne može pravilno iskoristiti. Svako rafiniranje remeti prirodnu ravnotežu, što znači da jednom izmijenjena, hrana više ne pruža hranjivost koju je originalno posjedovala. Evo još jedan primjer. Vitamini B-kompleksa, koji su vitalni za zdravlje živaca i tijela, također se brzo unište u procesu prerade žitarica. Ono što je zanimljivo u cijeloj priči je to da su tijelu potrebni vitamini B-kompleksa za probavu tih istih žitarica, što je i razlog njihove prisutnosti u izvornim žitnim zrnima. Ako su ti vitamini uklonjeni iz žitnih prerađevina, tijelo mora izvlačiti vitamine iz vlastitih zaliha kako bi se prerađene žitarice mogle probaviti. (RawFoodExplained.com)

A dvije najpopularnije industrijske žitne prerađevine su, dakako, kruh naš svagdašnji i žitne pahuljice. I dok kruh nije idealna namirnica za čovjeka, njegova široka popularnost je posljedica povijesnog spleta okolnosti. Naime, rafinirano pšenično brašno je zbog svoje finoće bilo cijenjeno, a kruh dobiven od takvog brašna je bio mekan i ukusan, za razliku od kukuruznog kruha koji je bio oštar, tvrd i obično bljutav. A znamo da je fino mljeveno brašno bilo rezervirano za one koji su si ga mogli priuštiti, dakle, bogatu elitu, zbog čega je kruh postao statusni simbol. No kruh kakvog su jeli prije dvije ili tisuću godina, pa čak i onaj kojeg su jeli naši pradjedovi, koliko god bio loš, još je koliko-toliko mogao podržavati život, barem je u njemu bilo brašna, dok je kruh kakvog danas poznajemo u suštini jedna velika i napuhana štruca kemikalija. Razlog tome je njegova masovna produkcija i distribucija koja je počela tamo negdje početkom 19. stoljeća. Takva produkcija je zahtijevala da kruh bude podoban za dugo skladištenje, odnosno da mu vijek trajanja bude što duži. Pekari i mlinari su u ono vrijeme shvatili da pšenica ima klice koje sadrže ulja koja se s vremenom pokvare. Primijetili su također, da klice sadrže i najveći udio hranjivih tvari koji privlači glodavce i raznorazne kukce. Kako bi riješili taj problem, odstranili su hranjive tvari, još više rafinirali brašno, i s obzirom na to da u takvom brašnu više nije bilo nikakve hranjive vrijednosti, štakori i kukci su izgubili interes za njega. Sve daljnje izmjene i rafiniranja koja su uslijedila bila su od koristi prvenstveno proizvođaču, a ne kupcu. Nakon Drugog svjetskog rata, proizvođači su počeli postepeno uvoditi nove otrove u ionako beživotni kruh, dodajući aditive, izbjeljivače i prezervative. Obično se i nakon mljevenja u brašnu još mogu pronaći žuti pigmenti. Mlinari su otkrili da je moguće ukloniti i tu žutu boju upotrebom izbjeljivača, pa su nakon mljevenja u brašno upuhivali klor. Klor, koji je inače vrlo otrovan, i može biti smrtonosan ako se izravno udahnu manje količine,(zbog čega je i bio korišten kao bojni otrov u Prvom svjetskom ratu), ne samo da izbjeljuje brašno, nego reagira i s drugim molekulama brašna. Osim toga, klor uništava E vitamin i glavnu aminokiselinu u proteinu kruha, metionin, koja je navodno klasificirana kao esencijalna za ljudsku prehranu (zanimljive li kontradikcije). Pored klora, za izbjeljivanje kruha koriste se još i oksidi poput dušikovog dioksida, kalijevog bromata i kalijevog jodata. Da bi kruh dobio na teksturi, mekoći i plastičnosti, dodaju se mono i digliceridi. Treba se doista zapitati, kakve sve to veze ima s prehranom i kakve koristi tijelo može izvući iz takve jedne mješavine? Apsolutno nikakve. To je smišljeno i planirano trovanje.

No tu su zato žitne pahuljice koje mnogi pobornici zdravog života i vitke linije smatraju zdravim doručkom. Pogledajmo koliko su doista zdrave. Obično nas u reklamama i na kutijama koje su krcate tablicama hranjivih vrijednosti proizvoda, pokušavaju uvjeriti da ćemo jednom porcijom pahuljica zadovoljiti sve svoje dnevne potrebe za vitaminima i mineralima. I dok to zvuči utješno i ohrabrujuće, ono što nam ne govore je da su svi ti vitamini zapravo anorganske dopune i dodaci koji su prosuti po zašećerenoj kukuruznoj pahuljici kako bi nadoknadili originalne hranjive tvari koje su uništene procesom proizvodnje istih. Oni dodaju sve te anorganske vitamine kako bi opravdali cijenu koju ti proizvodi imaju. A proces ide otprilike ovako:

Zrna kukuruza se najprije namaču u lužini. Lužina je oštra, korozivna tvar koja bi da dođe u kontakt, spržila ljudsku kožu. Koristi se u proizvodnji umjetne svile, sapuna i, što je jako prigodno – kukuruznih pahuljica. Nakon namakanja, zrna se izlažu pari. Nakon toga se preko namočenog i zaparenog kukuruza prelijeva sirup od bijelog šećera. Zrna se zatim suše dok ne postanu tvrda. Nakon toga se provlače kroz velike valjke koji ih pritišću težinom od 75 tona kako bi ih izravnali. Tek sada su spremna za prženje i stvaranje pahuljica. Nakon toga dobivaju svoju posljednju dozu prezervativa, dodataka i kemikalija te se pakiraju u šarenu kutiju sa slikom sportaša, životinje ili lika iz crtića, (prikladno za djecu i mlade kako bi još više zavoljela svoj zdravi otrovni doručak).
Dakle, izvorno smo imali zrno kukuruza, prilično bogato proteinima, fosforom, vitaminom A i trima glavnim vitaminima B-kompleksa, dok sada imamo šećerno prženu pahuljicu koja nema vlastitih vitamina, nekolicinu minerala i izmijenjeni protein koji je štetan za tijelo. Što je još bolje, vjerojatno plaćate od pet do deset puta više za ovu prerađenu, denaturaliziranu hranu nego što biste platili da ste jednostavno kupili izvorno zrno.(RawFoodExplained.com)

Sam proces proizvodnje možete pronaći na You Tube-u i uvjeriti se sami koliko hranjvih sastojaka možete izvući iz takve jedne kutije. Ali to, čini se, nikoga nije briga. Fascinantno je kada shvatite koliko stupnjeva osvještenosti ima, i koliko su ti odnosi relativni i različiti od pojedinca do pojedinca. Ako pogledate oko sebe dok prolazite gradom, primijetit ćete da je sve puno pekara, pizzerija, špageterija i pečenjara koje posluju s nevjerojatnim profitom. Ljudi koji su u pokretu i koji zbog današnjeg ritma života nemaju vremena jesti doma ili na miru, obično pribjegavaju tzv. brzoj hrani, pa ih možete vidjeti kako pohlepno i užurbano žvaču trokutiće pizze, bureke, buhtle s čokoladom, sirom, marmeladom, slance, kifle, fornete, kroasane, hamburgere, tople sendviće, čevape, čipseve, raznorazne grickalice, čokoladice i slično smeće koje smatraju hranom. A ono što im takva hrana može pružiti su tek prazne kalorije i hrpa otrova. Na kraju krajeva, to se upravo zbog toga i zove 'junk food' (otpadna hrana, ili hrana smeće). No zašto onda ljudi jedu takvu hranu ako su svjesni njezine hranjive (bez)vrijednosti? Odgovor na ovo pitanje je višestruke prirode i ne može ga se shvatiti isključivo u kontekstu prehrane. On obuhvaća odnos između ekonomije i želje za stvaranjem profita te žestokog oglašavanja s jedne, i emocionalnih navika i potreba ljudi s druge strane.

JUNK FOOD I EMOCIONALNA OVISNOST

U suštini, istinska potreba za hamburgerom ne postoji, kao što ne postoji ni istinska potreba za prženim krumpirićima natopljenima kečapom, majonezom ili senfom. Kad bi doista postojala, takva bi hrana rasla u svačijem vrtu, a ne bi ju prodavali lanci brze hrane poput MacDonald'sa i Burger Kinga ubijajući nedužne životinje. Upravo su ti isti lanci u svojim počecima bili svjesni činjenice da je hrana koju pokušavaju prodati bezvrijedna i povrh toga pogubna za zdravlje, pa je trebalo pronaći način da tu istu hranu prodaju i od toga naprave unosan biznis. I dosjetili su se. Bilo je potrebno u potencijalnim kupcima stvoriti potrebu. A kako stvoriti potrebu za nečim što zapravo nikome nije potrebno? Naravno, oglašavanjem, odnosno konstantnim bombardiranjem svijesti ljudi takvim proizvodima. I premda do sada nisu imali pojma da tako nešto uopće postoji, odjednom, s obzirom da je to sada ovdje i dostupno u svakom trenutku, a obasjavajući ih sa svih mogućih plakata, prikazano u raznim sugestivnim bojama i vizualno primamljivim 'cool' brandiranim imenima poput BigMac, ljudska znatiželja u kombinaciji sa niskom osvještenošću im sugerira da je to nešto što bi svakako trebali probati. I tu počinje začarani krug. Takva je hrana mekana, masna, zasitna i 'obogaćena' svim mogućim začinima i umacima koji joj pojačavaju okus – savršen mamac za gladan želudac i oči. I tu ne mislim isključivo na fast food lance, nego i na svu ostalu industrijski proizvedenu ne-hranu, uključujući kolače, čokolade, bombone, grickalice, čipseve, raznorazne tjestenine, gotove umake, pizze, sladolede, paštete, namaze i slično. Sve su to proizvodi koji potiču nekontrolirani konzumerizam. Zapakirani u sjajnim, raznobojnim vrećicama i kutijama obećavaju i prodaju kratkotrajno zadovoljstvo po cijeni dugotrajne patnje. A najčešće žrtve takvog konzumerizma su oni sa najmanje sposobnosti da mu se odupru – djeca. Djeca ne znaju ništa o prehrani. Ona su već u najranijoj dobi izložena teškom i nemilosrdnom, gotovo nasilnom ispiranju mozga od strane prehrambene industrije (izmeđuostaloga, naravno). Stavljajući na ambalažu njihove omiljene likove iz crtića, proizvođači djeci podvaljuju pogubne rafinirane šećere i masti prelivene čokoladom kako bi djeca te otrove asocirala s pojmovima zabave i igre. Istovremeno, s televizijskih ekrana ih direktno zapljuskuje nevjerojatna količina reklama koje ih mame da kupuju još više tih otrova u novim, zanimljivijim kutijama koje obično dolaze u paketu s gratis igračkom ili sličnim trikom. Tako djeca neprimjetno razviju ovisnost o junk food-u. A s obzirom da njihovi roditelji jednako tako malo znaju o prehrani, ne pomažu im da se riješe te ovisnosti nego ju upravo koriste kao način kontrole dječjeg ponašanja po principu 'nagrade' i 'kazne', produbljujući tu ovisnost i pojačavajući dodatno djetetovu želju za takvom hranom. 'Ako budeš dobar, dobit ćeš čokoladu, a ako budeš zločest onda nećeš' je uvjetovanje koje vjerojatno čini veću uslugu proizvođačima takve hrane nego svo oglašavanje zajedno. Naime, obrasci ponašanja koji se formiraju u ranoj mladosti ostaju duboko ukorjenjeni u svijesti pojedinca i kasnije u životu. Mnoga istraživanja pokazuju da je hrana jedan od najjačih emocionalnih stimulansa u životu čovjeka. Hranu jedemo kako bismo si ugodili i zadovoljili stvarnu, ali i imaginarnu glad, kako bismo si popravili raspoloženje, smirili se, oslobodili depresije, na trenutak pobjegli od problema koji nas muče i iz mnoštva sličnih razloga. Junk food odgovara na te psihološke potrebe svojim bogatim, umjetnim okusima koji u prevelikoj mjeri nadražuju naša osjetila stvarajući osjećaj zadovoljstva i uzbuđenja. Zbog svega navedenog, takva hrana ima također i snažne društvene konotacije. Ljudi se druže i okupljaju najčešće za stolom, a dobro raspoloženje i zabavu neraskidivo povezuju sa 'dobrom' hranom. Dakle, ako se nalazite u društvu gdje svi jedu goveđe odreske s pomfritom i tartar umakom ili makarone s bolonjezom, a sve zalijevaju s vinom ili nekim drugim alkoholom i smatraju to 'poštenim' obrokom vežući to iskustvo sa zabavom, zamislite kako ćete im vi djelovati ako naručite avokado, brazilske orahe i zelje na salatu? Bit ćete u najmanju ruku 'nezanimljivi' i 'dosadni', a vrlo vjerojatno i 'ludi'. Tako da je odabir prehrane velikim dijelom i posljedica društvene uvjetovanosti. Ono što je najzanimljivije u cijeloj priči je stupanj asocijacije određene hrane sa snažnim emocijama sreće, zajedništva i ljubavi, kao primjerice za vrijeme većih blagdana, poput Božića ili Nove godine. Uz to blagdansko raspoloženje obavezno idu francuska salata, purica s mlincima, kolači i slično, jer ljudi pokušavaju preko tih jela ponovo proživjeti davno zaboravljene djetinje emocije.

Mike Benton, jedan od autora Prirodne medicine, sa stranice RawFoodExplained.com je tu emocionalnu ovisnost o hrani i njezine posljedice objasnio tako razumljivo, jasno i rječito da bi svako sažimanje bilo jednako oskvrnjivanju, pa stoga prilažem prijevod u cijelosti:

'Do određenog stupnja, našu sklonost ili odbojnost prema određenoj hrani određuju emocije. Samo nekolicina ljudi jede iz čisto racionalnih razloga, no to uopće nije ni nužno. Ono što je nužno, međutim, je biti svjestan uloge koju emocije igraju kada je u pitanju naš odabir hrane. Ako jedemo određenu hranu koja nije pogodna za naše zdravlje zbog poremećenog emocionalnog stanja, trebali bismo biti svjesni svog ponašanja i pristupiti svojim problemima na jedan drugi način osim putem hrane. Sama hrana ne može zadovoljiti naše emocionalne potrebe. Ako smo u depresiji, jedenje čokoladnih kolačića će možda prizvati uspomene na bezbrižno djetinjstvo, ali oni sami neće ukloniti uzroke te depresije. Naprotiv, hrana koju jedemo bi vrlo lako mogla stvarati emocionalne probleme od kojih pokušavamo pobjeći. Primjerice, u našoj kulturi, mnoga se djeca odgajaju na način da povezuju slatku, šećernu hranu sa odobravanjem, ljubavlju, privrženošću i sl. Djetetu se obično daje slatkiš za nagradu. Ovakva vrsta uvjetovanja postaje unutarnji obrazac koji se prenosi u odraslu dob.
Kada se odrasle osobe osjećaju usamljenima, kada im je dosadno ili im treba okrepa, možda će kupiti sladoled ili ubaciti kovanicu u najbliži automat za sokove. Oni jedu slatku nagradnu hranu i na nekoliko se minuta emocionalno osjećaju malo bolje. Ovo objašnjava kako negativna emocionalna stanja, (dosada, nesigurnost, osamljenost, itd.) mogu utjecati na odabir i konzumaciju ne-hrane (slatkiši, kolačići, grickalice, itd.) Ti proizvodi onda doprinose nutritivnoj neravnoteži koja može, zauzvrat, ponovo stvoriti emocionalno stanje od kojeg osoba nastoji pobjeći. Primjerice, rafinirani šećer u slatkišima donosi privremeni porast energije i lažni emocionalni osjećaj 'poleta'. Nakon te energetske navale, šećer ima učinak iscrpljivanja zaliha vitamina B-kompleksa i ostalih hranjivih tvari. To šećerom izazvano osiromašenje doprinosi dodatnom emocionalnom stresu i depresiji. Time se stvara prividno začarani krug: osoba neprestano jede hranu bogatu šećerom kako bi pobjegla od depresije koju ta ista hrana pomaže stvoriti.

Ne samo da emocije u velikoj mjeri određuju naš odabir hrane, nego i količinu hrane koju jedemo i način na koji ju jedemo. Kad smo pod stresom ili nervozni, pokušavamo čim brže nagurati hranu u želudac, jedući 's nogu' i ne dopuštajući si da pravilno prožvačemo hranu. Prejedanje je također problem uzrokovan emocijama. Hrana za osobu koja se prejeda predstavlja istovremeno i bijeg od nezadovoljstva životom i drogu koja joj pomaže da otupi na emocije. Prisilno jedenje dok ne postoji istinska glad služi kao vrsta osjetilnog zadovoljavanja koje se ne razlikuje previše od alkoholizma, ovisnosti o drogama ili seksu. Prisilni prejedač često koristi hranu kao umirujuće sredstvo. Obično se koristi kao zamjena za osjećaje ljubavi i privrženosti. Čokoladice i čipsevi mogu zamijeniti značajne osobne odnose u životu prejedača. Hrana više ne koristi kao gorivo za tijelo, nego postaje lako dobavljiva vrsta zadovoljstva koje se može upražnjavati uz minimalnu količinu društvenog neodobravanja. Do prejedanja dolazi prvenstveno zbog negativne slike o samome sebi. Prisilni prejedači često vjeruju da nisu vrijedni ljubavi. Kako bi si to sami dokazali, često postaju predebeli i neprivlačni. Razmišljaju na način, 'Sada me nitko ne želi jer sam neprivlačan i debeo'. Postavši fizički neprivlačna, debela osoba je u stanju izbjeći suočavanje sa pravim razlozima koji leže u pozadini njezinog nedostatka ljubavi ili privrženosti. Ti problemi mogu biti stvarna ili izmišljena neprivlačnost ili poremećaj ličnosti.
S obzirom na to da je prejedanje često emocionalni problem, on može biti riješen jedino promjenom emocionalnog stanja u prejedaču. Kad bi prisilni prejedači promijenili svoj odabir hrane, pa se prejedali zdravom hranom umjesto nezdravom, mogli bi barem izbjeći dodatne emocionalne probleme koje stvara 'otpadna hrana'. Ključno rješenje za pretilost je razvijanje pozitivnije slike o samome sebi i razumijevanje da je osoba vrijedna ljubavi i privrženosti.'

Pored emocionalnih, tu su i čisto fizički razlozi zbog kojih je prilično lako prejesti se na kuhanoj, pečenoj i industrijski prerađenoj hrani. Naime, unosom umjerenih količina takve hrane, tijelo ne dobiva ni približno dovoljne količine hranjivih tvari koje su mu potrebne, pa traži čim više hrane kako bi nadoknadilo taj nedostatak. To je razlog zbog kojeg danas ima toliko debelih a pothranjenih ljudi. Znam da to zvuči paradoksalno jer se samo izrazito mršave ljude smatra pothranjenima, no razlika između mršavih i debelih pothranjenih ljudi je samo u količini masnog tkiva koje nastaje konzumacijom junk food-a.
Ovo mogu potvrditi iz dugogodišnjeg osobnog iskustva i vlastite 'borbe' s viškom kila. Tamo negdje od petog razreda osnovne škole počeo sam se debljati. Najprije malo, svega nekoliko kila 'bejbi špeka' viška, onda sve više i više. Do svoje dvadeset i prve godine imao sam 115 kila i problema s tlakom, do stupnja u kojem mi je, u jednom trenutku, obamrla cijela desna strana lica i desna ruka, što je završilo noćnim posjetom doktoru iz hitne koji mi je na vrlo diskretan i pristojan način rekao da bih vjerojatno trebao malo pripaziti što i koliko jedem, ali da to nije ništa strašno. Tog dana sam čvrsto odlučio da neću prestati dok ne skinem barem dvadeset kila. Odmah idućeg dana sam počeo trčati, da bih nakon dva mjeseca već trčao deset kilometara dnevno. U isto vrijeme sam krenuo u teretanu i počeo vježbati. Međutim, prehranu nisam radikalnije mijenjao još barem pola godine. Tek nakon godine dana, kada sam shvatio da se, usprkos silnom trčanju i vježbanju ne događaju nikakve značajnije promjene u kilaži, sinulo mi je da bih ipak nešto trebao mijenjati u prehrani. Trener iz teretnane mi je složio novi jelovnik, koji je isključivao kruh, krumpir, tjesteninu i ostale slične namirnice bez kojih nisam mogao ni zamisliti obrok. I tako sam, u narednih godinu i pol dana uspio skinuti trideset kila i doći na magičnu brojku od 85 kila. Već umoran od takvog restriktivnog načina prehrane, rekao sam sâm sebi da je sada možda vrijeme da se vratim 'normalnoj' prehrani, jer, mislio sam, kakva šteta može nastati od jednog kolačića, još posebno u vrijeme božićnih blagdana. Nakon sedam mjeseci 'normalne' prehrane s redovitim trčanjem i vježbom, došao sam opet na 96 kila! Postalo mi je očigledno da će, ako nastavim ovakvim tempom, ubrzo vaga opet pokazivati preko 100. Zato sam, ponovo, odlučio vratiti se režimu koji se pokazao djelotvornim s namjerom da do kraja sedmog mjeseca budem na 82 kile. Bilo je to u travnju ove godine. U tom sam mjesecu, uz svoju restriktivnu dijetu izgubio četiri kile, dakle, gubio sam kilu tjedno. Kad kažem restriktivnu, doista to i mislim, jer radilo se o dijeti s unosom od 2000 kalorija a potrošnjom od barem 4000. Na takvoj kuhanoj, pečenoj i industrijski prerađenoj hrani vrlo je lako dosegnuti tu vrijednost, praktički u dva obroka, a ja sam dnevno jeo šest manjih, dakle, moram priznati da sam većinu vremena bio gladan. Naravno, u posljednje dvije godine, moj se odnos prema hrani znatno promijenio u odnosu na ranije razdoblje, kao izravna posljedica dijete na kojoj sam bio, pazeći da iz prehrane izbacim namirnice koje su pridonosile tom nekontroliranom skladištenju masti. Sve više sam se orijentirao prema kuhanom u odnosu na pečeno. Počeo sam doista osjećati da nešto ne štima s tom zapečenom hranom, pa sam se čak na trenutke osjećao bolje ako bih pojeo, primjerice, pohane šampinjone koji nisu direktno bili na tavi nego ih je štitila kora od jaja i brašna. Kad sam imao izbora, uvijek bih uzeo kuhani krumpir umjesto pečenog i slično. Okrenuo sam se više i salatama koje sam do tada jedva jeo. Upravo su to bile prve iskrice svijesti koje su me na neki način pripremile za ono što ću kasnije otkriti. A to 'kasnije' je došlo u petom mjesecu ove godine, i to sasvim nevezano za cijelu tu priču o mršavljenju. Nakon prelaska na sirovu hranu, ja sam i dalje mršavio kilu tjedno, ali ovog se puta nisam morao ograničavati ili brinuti o unosu kalorija. Tako sam, od petog do kraja osmog mjeseca izgubio još 13 kila i došao na 78 kila. Ljudi koji me dugo nisu vidjeli, počeli su se od reda brinuti za 'moje zdravlje' pa bi me pitali je li sve u redu, misleći da sam bolestan. A ja se u životu nisam osjećao bolje. Kako zanimljivo i pomalo licemjerno. Ako im je toliko stalo do mog zdravlja, zašto me nisu to isto pitali kad sam imao 115 kila? Tada sigurno nisam bio ni blizu onoga što bi se moglo nazvati zdravim. Razlog zbog kojeg sam izgubio 'toliko' kila je taj što sam uvijek imao 'toliko kila viška'. Tijelo je konačno krenulo u akciju generalnog čišćenja otrova i zaostalih nakupina smeća i vraćanja u prirodno stanje. Priznajem da se i meni na trenutke činilo da gubim previše, ali imao sam povjerenje u inteligenciju tijela, što se pokazalo ispravnim, jer sam posljednja dva mjeseca prestao gubiti na težini.

'PROTEINOPSESIJA'

U teretani mi svi govore da sam smršavio jer ne unosim dovoljno proteina! Ne mogu a da se slatko ne nasmijem ovakvoj masovnoj nebulozi. Tamo sam od samog početka slušao priče da su proteini svetinja. Zapravo, među ljudima koji tamo vježbaju, drugi element prehrane vjerojatno i ne postoji, svi automatski ponavljaju što su čuli od drugih i stvara se mit koji nitko ne smije dovesti u pitanje, a ako i dovede, smatraju ga pomalo nestabilnim. To je slično kao da uđete u crkvu i opsujete Boga, Isusa i sve svece redom! To je stanje uma koje bih nazvao 'proteinopsesija'! U tim krugovima je dominantno uvjerenje da je samom prehranom nemoguće unijeti DNEVNU PREPORUČENU količinu proteina (što je točno) pa da bi zbog toga svoju prehranu ljudi trebali obogatiti dodacima u obliku proteinskih shake-ova, aminokiselina u tabletama i ostalih sintetičkih preparata (što je netočno, odnosno, zabluda, odnosno, namjerna varka) koje prodaju tvrtke poput Weidera, Labrade i sličnih, a čije se kompletno financijsko postojanje temelji na tom uvjerenju. Ljudi, međutim, u nedostatku znanja to bezrezervno prihvaćaju, jer misle da oni koji im nameću takvo uvjerenje brinu o njihovom zdravlju i daju im samo korisne savjete. Količina proteina koje bi čovjek, prema tom uvjerenju trebao putem dodataka unositi iznosi barem 3 grama proteina po kilogramu težine. Dakle, nekome tko je težak 80 kilograma, svakodnevno treba 240 grama proteina. Unijeti takvu količinu proteina prehranom, bilo mesnom ili vegatarijanskom je gotovo nemoguće, odnosno, moguće ukoliko čovjek cijeli dan ne radi ništa drugo nego jede proteinske namirnice u mamutskim količinama, što je prilično neprirodno i dovodi do ozbiljnih posljedica. Ali ako pogledate prosječan sastav hrane koju možete naći u prirodi, dakle, voća i povrća, mahunarki, sjemenki, orašastih plodova i slično, omjer u prosjeku iznosi 80/10/10, gdje 80% zauzimaju ugljikohidrati, preciznije, jednostavni šećeri i škrob, 10% otpada na masti, i 10% na proteine! Čekaj malo. Ako nam priroda isključivo daje hranu u takvim omjerima, nije li možda takav omjer izvorno i namijenjen ljudima? Ili je priroda učinila veliku pogrešku koju Weider mora ispraviti svojim proteinskim dodacima? Upravo mi je ta misao uvijek bila na neki način smjernica zbog koje nikada nisam uzimao nikakve dodatke prehrani. Korištenje dodataka prehrani je više psihološka nego stvarna potreba. U četiri godine treniranja, razvio sam zdravu mišićnu masu kakvu mnogi neće razviti ni nakon deset godina suplementacije (i ovo nije umišljenost), i mnogi mi nisu vjerovali kad bih im rekao da ne uzimam nikakve dodatke. Jedino što sam izgubio na ovoj prehrani su masnoće, a ne mišićna masa. Što je i razumljvio ukoliko znamo koja je uloga proteina u organizmu. Proteini ispunjavaju dvije funkcije. A to su, prije svega rast i razvoj tkiva, te popravak i zamjena oštećnog tkiva ili starih stanica. Proteini se ne koriste kao pogonsko gorivo za rad mišića kao što mnogi vjeruju. Gorivo za mišiće dolazi primarno iz ugljikohidrata i sekundarno, masti.

KAKO JE STVOREN MIT O PROTEINIMA

Ako ih ne koristimo kao gorivo za mišiće, zašto nam onda navodno trebaju u tako velikim količinama? Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u ne tako davnoj prošlosti i istraživanju koje je krajem 19. stoljeća proveo njemački kemičar, barun Justus von Leibig. S obzirom na činjenicu da se mišići sastoje uglavnom od proteina, on je pogrešno zaključio da proteini opskrbljuju mišiće energijom i da mora postojati veza između količine unesenih proteina i tjelesne aktivnosti. Nakon eksperimenta zaključio je da bi zadovoljavajući dnevni unos proteina za umjereno aktivnu osobu trebao biti 120 grama. Sljedeći njegov primjer, Carl von Voit je 1881. godine proveo niz testiranja na psima i došao do zaključka da bi količina od 100 do 125 grama dnevno trebala biti dovoljna. Ovaj očigledno nije shvatio važnost razlike testiranja na drugoj vrsti! Dok psi bez sumnje mogu učinkovito probaviti toliku količinu proteina, ljudi ne mogu. Iako su samo sedam godina nakon ove dvojice provedena istraživanja koja su pokazivala da je 40 grama proteina sasvim dovoljna dnevna količina, stari standardi su se već ukorijenili u svijest ljudi i zdravstvenog establišmenta pa ih nitko nije želio mijenjati. Tek nakon mnogih daljnjih istraživanja koja su pokazala da je dnevna količina od 40 grama proteina i više nego dovoljna, preporučene količine su smanjene na još uvijek visokih 70 grama, zahvaljujući utjecaju mesne i mliječne industrije. Tako je rođen mit o proteinima kao najvažnijem elementu prehrane. Nakon što se tijelo u potpunosti razvije, oko 22. godine, potreba za proteinima se znatno smanjuje i svodi na nadomještanje staničnog otpada i oštećenog tkiva koje se događa kao posljedica toksičnosti organizma. Kada se konzumira poveća količina proteina koju tijelo nije u stanju probaviti nastaje toksičnost zbog prevelike količine dušika u krvi. Na dulje staze, prekomjerna konzumacija proteina uništava cjelokupni žljezdani sustav. Uzrokuje prekomjerni rad jetre i opterećuje nadbubrežnu žlijezdu i bubrege kako bi se eliminirali toksini koji nastaju. Pravi problem stoga, nije kako osigurati dovoljnu količinu proteina, nego naprotiv, kako se osigurati da ne unesemo preveliku. Ovo većini mesojeda i vježbača zvuči kao svetogrđe, ali to samo pokazuje stupanj mentalne programiranosti koja se prenosila generacijama i još se uvijek danas prenosi. Ako se vaša prehrana sastoji od sunčeve hrane, ne morate se bojati da ćete ostati bez proteina, jer čak i ako jedete manje količine, uvijek ćete doseći 30 ili 40 grama dnevno. Osim toga, protein koji se unosi kuhanom, pečenom i industrijski prerađenom hranom je kemijski izmijenjen što znači da se ne probavlja u cijelosti nego postaje izvor toksičnih tvari, što ne govori baš u prilog njihovoj superiornosti. Za razliku od takvih, proteini u prirodnoj, cjelovitoj hrani kakva je svježe voće, povrće, sjemenke i orašasti plodovi su u potpunosti iskoristivi, s time da takvi proteini dolaze u paketu sa svim ostalim hranjivim tvarima koje su neophodne za njihovu učinkovitu probavu. Prirodna sirova hrana je prema svim mjerilima superiorna hrana za čovjeka.



PIRAMIDA ZDRAVE PREHRANE?

No, postavlja se pitanje, ako je doista tako, zašto nam govore da su voće i povrće inferiorni u odnosu na meso, jaja i mliječne proizvode i zašto smo od malih nogu uvjetovani da o voću i povrću razmišljamo kao o drugorazrednim namirnicama koje se koriste tek kao dopune prehrani (sjetite se samo piramide zdrave i uravnotežene prehrane o kojoj djecu uče u školama)? Odgovor je i više nego očigledan. Zato što prodajom voća, povrća i orašastih plodova ne profitira nitko drugi osim prodavača istih! Svi ostali gube ukoliko su ljudi zdravi i vitalni. A danas se mnogi hrane na bolestima čovječanstva. I sve je međusobno tako dobro postavljeno i izbalansirano, poput satnog mehanizma, da podržava razvoj i opstanak tog bolesnog statusa quo. A mehanizam funkcionira otprilike ovako. Mesna industrija ljudima prodaje meso izmučenih i zaklanih životinja koje cijele svoje živote provedu u kavezima i ograđenim prostorima koji su obično jedva veći od njihovog tijela, lišene osnovnog prava na slobodu kretanja, zbog čega im mišići atrofiraju a istovremeno ih pune steroidima kako bi se masa njihovog tijela višestruko povećala u što kraćem vremenskom periodu. Nakon što zakolju tu životinju, njezino sivo, mrtvo i strahom preplavljeno meso 'obogaćuju' aditivima kako bi dobilo onu 'zdravo-crvenu' boju. Ali većina ljudi danas uopće nije svijesna odakle dolazi njihova hrana i kako nalazi put do njihovog stola. To se posebno odnosi na djecu i mlade. Za njih, hrenovke nisu punjena crijeva svinje, nego upravo to, hrenovke, koje dolaze iz supermarketa, iz dućana, u zanimljivim paketima. Oni nemaju svijest da je to što će upravo pojesti nekada bilo sastavni dio osjećajnog živog bića koje je samo željelo živjeti poput svih nas. Meso je za njih tek još jedan proizvod. Meso je danas, vjerojatno više nego ikada prije, tek apstrakcija. Jer, ljudi ne sudjeluju u svakodnevnim masovnim klanjima koja se odvijaju daleko od naših očiju, daleko od našeg fokusa. Oni ne razumiju da zajedno s mesom, u sebe unose staničnu memoriju straha, nemira i agonije koju je životinja iskusila prije smrti. Zamislite kakvo će biti mentalno stanje osobe koja pojede takvo meso? Hoće li ta osoba biti radosna, vedra, mirna, suosjećajna i poletna, ili mrzovoljna, nasilna, turobna, letargična i usporena? (Preporučio bih vam da pogledate jedan odličan dokumentarac koji se bavi problemom uzgoja životinja za hranu. Zove se Earthlings). Ljudi koji svakodnevno konzumiraju mesne prerađevine stvaraju konstantnu kiselost organizma što je ishodišna točka za razvoj svih degenerativnih bolesti u tijelu. Odmah njoj uz bok, tu je i mliječna industrija koja nas uvjerava da je kravlje mlijeko iznimno bogato kalcijem, proteinima i da potpomaže zdrav razvoj kostiju i zubiju kod djece. Međutim, mliječna industrija propušta spomenuti da kalcij iz mlijeka crpi prirodne tjelesne zalihe kalcija, uzrokujući osteoporozu, kvarenje i ispadanje zubiju. Osim toga, ono što je možda najvažnije razumijeti u cijeloj priči je činjenica da je kravlje mlijeko hrana za malo tele, a ne za malo dijete, ili za ljude općenito. Omjer hranjivih tvari u kravljem mlijeku odgovara potrebama malog teleta u razvoju, a koje su potpuno različite od potreba malog djeteta, čiji razvoj traje deset puta duže. Osim što je neprobavljivo, štetno po zdravlje, puno aditiva i steroida kojima se krave hrane, sama današnja proizvodnja mlijeka je nehumana i moralno neprihvatljiva. Krava izlučuje mlijeko kako bi nahranila tele a ne kako bi hranila ljudsku populaciju. Učestalim oplođivanjem postiže se konstantno abnormalno izlučivanje mlijeka, zbog čega se krave pretvaraju u mašine za proizvodnju mlijeka, osuđene na zbijeni životni prostor, nekretanje, prisilno dojenje i neprirodno hranjenje, bez svježeg zraka, bez prirodnog svjetla, bez svježe trave. Čak se i takvo otrovno mlijeko dodatno razrjeđuje s vodom i miješa sa mlijekom u prahu da bi se dobile još veće količine. Slična je priča i s jajima. Jaja su iznimno nepovoljna za probavni sustav, sadrže prekomjerne količine sumpora koje štete jetri i bubrezima. Sirovi bjelanjak sadrži toksičnu proteinsku supstancu avidin koja u želucu stvara vrlo otrovnu kiselinu, kao i neke druge supstance koje, čak i u malim količinama ometaju sekreciju želučanih sokova. Žumanjak je jedan od najbogatijih izvora kolesterola. Ali u umovima mnogih ljudi još uvijek snažno odzvanja poslovica 'Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje'. Uz ove tri zdravstvene pošasti, tu je i četvrti jahač apokalipse – industrijski prerađena hrana o kojoj je već bilo riječi.

SAMO DA JE ZDRAVLJA

Treba li stoga čuditi što toliki broj ljudi tijekom svog života razvije neku od mnogobrojnih bolesti današnjice - poput bolesti srca i krvožilnog sustava koje vode na ljestvici, dijabetesa, osteoporoze, artritisa, svih zamislivih i nezamislivih oblika raka (prostate, dojke, debelog crijeva, pluća, mozga, jetre, što su sve redom izravne posljedice kronične kiselosti i toksičnosti organizma), hemeroida, čireva... i popis se nastavlja, a broj ljudi koji obolijevaju od tih bolesti je zapanjujuć, u toj mjeri da smo se naviknuli gleadti na bolest kao na prirodno ljudsko stanje – oni koji kontroliraju naše obrazovanje, medije i prehrambenu industriju upravo računaju s tim. Pokroviteljska ideja medicine je da je tijelo stroj koji je sličan mehaničkom stroju pa da stoga i način njegovog liječenja mora biti jednak, dakle, da se svaki stroj može popraviti određenom izvanjskom akcijom. Međutim, ljudsko tijelo ne funkcionira na isti način kao i mehanički stroj, nego kao cjelina koja se sama obnavlja, pa stoga nije moguće jednostavno zamijeniti dio tijela, ili ga odstraniti i nadati se da će se stvar već nekako riješiti sama od sebe. Medicina se zapravo koncentrira na liječenje posljedica (bolesti) a ne na njihov uzrok. Tu na scenu stupaju farmaceutska industrija i javno zdravstvo, naravno, također kontrolirani od iste skupine. Cjelokupni sustav javnog zdravstva posvuda u svijetu je koncipiran na način da nam prepisuje lijekove koji zapravo ne liječe bolest (što ni ne mogu jer su to otrovi), nego tek prividno odgađaju njezino već uznapredovalo stanje. Posao doktora nije da izliječi pacijenta, nego da dodatno uništi njegov imunološki sustav kako bi osigurao da se ovaj, zbog neučinkovitosti starog, uvijek iznova vraća po novi 'lijek'. Farmaceutske kompanije plaćaju bonuse onim doktorima koji svojim pacijentima prepišu najviše lijekova. Također ih obasipaju i darovima za njihov dobar i požrtvovan rad, koji uključuju plaćene večere, izlete i slično. Oni koji su svojim radom uvelike pomogli proboju farmaceutske industrije dobivaju plaćene kongrese i seminare u velikim svjetskim metropolama ili atraktivnim prekooceanskim destinacijama, zajedno s turističkim aranžmanom za cijelu obitelj. Naravno, tko bi od njih bio dovoljno lud da se u takvoj situaciji zalaže za zdravlje svojih pacijenata? I tu se zatvara začarani krug uzajamne promocije i potenciranja bolesti koja svima donosi dobit pod perfidnom krinkom borbe protiv iste. L(j)udi pak, s druge strane, nesvjesni kakvi jesu, nevoljni odreći se svojih pogubnih prehrambenih i životnih navika, očekuju da te iste farmaceutske tvrtke otkriju lijek za svaku bolest (amerikanci imaju odličnu frazu, pill for every ill) koja bi ih mogla zadesiti kako bi na jednostavan način riješili taj problem i dalje nastavili sa svojim pogubnim i degenerativnim načinom života. Svi jednoglasno viču: 'Samo da je zdravlja' i 'Zdravlje je najvažnije' ali ne shvaćaju da zdravlje ne ovisi o formiranju pješćanih dina u pustinji, nego o načinu na koji žive i kako se odnose prema tijelu. To je isto kao da drvosječe u amazonskoj prašumi s pilama ruše stabla i viču: 'Samo da nam je prašuma' ili 'Prašume su najvažnije'.
Zdravlje nije tek odsutnost bolesti ili njezinih simptoma. Zdravlje je stanje u kojem ljudski oragnizam funkcionira na takav jedan način koji pruža optimalno ljudsko iskustvo. Ako želimo doista biti zdravi, moramo shvatiti da je cjelokupan koncept suvremene medicine pogrešan i da ne postoje 'lijekovi' koji će 'porpraviti' 'kvar' u tijelu, nego da je tijelo savršen organizam koji ima urođenu moć samoiscjeljenja. Ono što mi možemo učiniti po tom pitanju je dopustiti mu da dovrši taj proces tako što ga nećemo sputavati u tome držeći se tek nekolicine prirodnih pravila. Prije svega, moramo prepoznati uzrok koji je doveo do određene bolesti i ukloniti ga, odnosno ne ponavljati stare, neučinkovite radnje. To prvenstveno znači provesti detoksikaciju organizma eliminiranjem iz prehrane kuhane, pečene, industrijski prerađene hrane i začina poput soli, octa, raznoraznih ulja, origana, bosiljka, češnjaka, luka i ostalih mirodija. Tek tada će se tijelo moći vratiti u svoje prirodno stanje.

SUNČEVA HRANA KAO DAR PRIRODE

Upravo je to bio ključni razlog zbog kojeg sam se odlučio za sunčevu hranu. Ta odluka nije proizašla iz zdravstvenih razloga, nije proizašla iz znatiželje ili hira. Ne, ta je odluka na prvom mjestu proizašla iz poštovanja i ljubavi prema sebi i vlastitom tijelu. Naše tijelo je čudo stvaranja, to je dar preko kojeg doživljavamo život. Nakon što sam postao svjestan da načini na koje pripremamo i konzumiramo hranu izravno utječu na kvalitetu našeg života i ukupnog blagostanja, i da time posljedično štetimo tijelu, ali i okolišu, odlučio sam da je vrijeme da pronađem nov, skladniji način suodnosa s okolinom. A s obzirom na činjenicu da je prehrana najneposredniji stupanj komunikacije s prirodom, sunčeva hrana se nametnula kao jedini logični izbor. Zamislite, postoji nevjerojatno obilje hrane na našem planetu. Čudesne hrane. Jeste li svjesni toga? Voća, orašastih plodova i povrća koji svojom raznovrsnošću i količinom mogu prehranjivati cjelokupnu ljudsku populaciju cijelog života. Sve to dozrijeva međudjelovanjem čarolije Sunca, zemlje, klime i kiše. Ljudski napor u čitavom tom procesu je zanemariv. Ljudi samo posade sjeme i ubiru gotovu hranu. Ne moraju razmišljati na koji će se način sjeme razviti, kakve će biti veličine ili oblika. Mnogi to uzimaju zdravo za gotovo, ne uviđajući čudesnost svega toga. Dok, primjerice, berete kruške, jabuke ili lješnjake koji su pali s grane i suočite se s tolikim obiljem, jednostavno vam ne preostaje drugo nego osjetiti majčinsku ljubav i duboku zahvalnost za taj dar koji vam priroda pruža. Tu nema nasilja, tu nema iskorištavanja, sve funkcionira na principu darivanja. Između vas i vaše hrane vlada jedan prijateljski, gotovo sveti odnos. K tome, uzimate hranu u njenom izvornom, sirovom stanju, onako kako je izrasla, ne ubijajući ju i ne sakateći ju kuhanjem i pečenjem. A ono što je još važnije, takva hrana je potpuno ukusna i iznenađujuće zadovoljavajuća jednom kada se oslobodite začina i otkrijete široku paletu njezinih stvarnih okusa. Pitat ćete se zašto su vam ti umjetni okusi uopće i bili potrebni. [Čak iako niste u prilici jesti organski uzgojenu hranu (što je u Hrvatskoj doista vrlo teško ukoliko nemate svoju zemlju, a o čemu ću govoriti više u idućem postu), i konzumacijom običnog voća i povrća ćete iskusiti zapanjujuću transformaciju, s obzirom da je i takvo voće i povrće, iako kemijski tretirano, deset puta hranjivije i manje zatrovano od bilo koje druge hrane koju trenutno jedete. Važno je da u danim okolnostima učinite najbolje što možete za svoje tijelo.] A ako pak pogledamo ekološku stranu priče, sunčeva hrana i na tom planu doista pruža nadu i način kako da smanjimo štetu i onečišćenje koji se stvaraju u okolišu kao posljedica industrijske prerade hrane i uzgoja životinja za hranu. Zamislite, više ne bi bilo potrebe za tvornicama, ne bi bilo toksičnog otpada u rijekama, bilo bi više zelenila i više hrane nego ikada u povijesti čovječanstva, ljudi bi bili zdravi, vitalni i radosni. Drugim riječima, raj na zemlji. Sve što je potrebno je da čovječanstvo dosegne tek malo viši stupanj osviještenosti. Kad jedete sunčevu hranu, vi živite u skladu s prirodom i životom, pošutjući njihove zakonitosti i ostavljajući čim manje nasilnih tragova iza sebe.
Osobno, sunčeva hrana me je učinila mnogo humanijim nego što sam to ikada bio, u pravom smislu te riječi i korijenito promijenila način na koji percepiram život. Doista, u trenutku kad sam ju donio, nisam mogao ni zamisliti koliko će mi ta odluka iz temelja promijeniti život na svim razinama.

LINKOVI:

Intervjui

Brian Clement







Douglas Graham



Dokumentarci

Food Matters
Processed People
Simply Raw: Reversing Diabetes In 30 Days

Web

RawFoodExplained.com

Knjige O Sirovoj Hrani Za Download

Kao prvo, zahvaljujem posjetiocu bloga pod imenom panoptik na nedavnom skretanju pozornosti na temu današnjeg posta i link.

Sigurno se sjećate posta Barack Obama - Hipnoza U Koju Možemo Vjerovati napisanog prije dva mjeseca. Ukoliko ga niste pročitali, bilo bi i više nego prikladno da to učinite sada.

Taj se post bavio prognozama Obaminih nadolazećih predsjedničkih poteza i cjelokupnog političkog djelovanja u skladu sa dobro utvrđenim planom globalne elite, ograničavanju ljudskih sloboda i usmjeravanju čovječanstva prema scenariju orvelovske tiranije. Nedavni Obamin govor daje nedvosmislenu potvrdu tih prognoza. Obama je u tom govoru rekao da je od ključne važnosti za sigurnost američkih građana uvesti mjeru koju je nazvao 'dugotrajni pritvor'. Naime, radi se o preventivnom hapšenju ljudi za koje se sumnja da će počiniti određeni zločin!!! Da, dobro ste pročitali. Drugim riječima, netko sumnjiv američkoj vladi (čitaj: bilo tko) može završiti u zatvoru, bez ikakvih prava, bez suđenja na neodređeno vrijeme kako ne bi u budućnosti počinio 'mogući' zločin protiv Amerike! Vremenski okvir u takvim slučajevima je vrlo neodređen, a kreće se, prema riječima samog Obame, od godine, pet ili čak deset godina! Da bi taj diabolični prijedlog progurao masama, Obama je igrao na kartu patriotizma i sve to teatralno začinio frazama poput: 'Amerika je u ratu protiv terorizma. Upravo sada netko u terorističkim kampovima za obuku kuje plan da oduzme američke živote'. Kakav vic. Inače, za one koji ne znaju, 2002.godine je Steven Spielberg snimio film 'Minority Report' s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi čija je radnja smještena u 2054. godinu a gdje se odigrava upravo ovaj scenarij o kojem govori Obama. Sadržaj filma možete pročitati ovdje! Izgleda da je budućnost mnogo bliža nego nam se čini!

Pogledajte ovaj iznimno zanimljiv video prilog.

Sigurno su se neki od vas već zabrinuli kakva će ih sudbina snaći sada kada je svijet zadesila nova epidemija - SVINJSKA GRIPA! Zoran Šprajc i ekipa s Dnevnika HRT-a, Saša Kopljar i ekipa s Dnevnika Nove TV, RTL, kao i 24 sata, Jutarnji, Večernji i ostala novinarska bižuterija uključujući gotovo sve internet portale neumorno nas truju vijestima iz svijeta koje nas upozoravaju da nam se bliži kraj. Sve velike svjetske novinske agencije neprestano u sustav upumpavaju sve više i više vijesti o njezinom širenju. WHO, (SZO ili Svjetska Zdravstvena (Z zapravo znači Zločinačka) Organizacija po našem) poručuje da je gripa, za koju se do sada mislilo da je samo lokalne prirode, prerasla u nezaustavljivu pandemiju!!! Gotovo nema mjesta na svijetu koje nije zahvaćeno pandemijom svinjske PANIKE! A to je i bio originalni cilj. Hoćemo li svi umrijeti? Hoće li se naša djeca zaraziti u školi? Kako ćemo opstati? Je li uopće sigurno izlaziti iz kuće? Što ćemo sad, kako ćemo se zaštititi? !!Bingo!! To je upravo sklop razmišljanja koji su crni mađioničari očekivali od razularene mase i sad zadovoljno trljaju ruke u očekivanju provedbe sljedećeg cilja po principu Problem-Reakcija-Rješenje. A to je, vjerojatno pogađate CIJEPLJENJE!!!! Da, to je jedina moguća zaštita od ove zlokobne i opake zaraze. "Tak su rekli na televiziji a i doktori to govore, ne bi nam oni lagali, ne?". Ali, čekajte malo. Kako se možete zaraziti s nečim što UOPĆE NE POSTOJI?!?! Naravno da ne možete, međutim, dok god vjerujete da je svinjska gripa stvarna, vaš organizam i vaš cjelokupni imunološki sustav su u opasnosti jer energija u vašem tijelu ne protječe slobodno i tijelo je oslabljeno za druge infekcije. A također, dok ste u stanju straha, tjeskobe, zabrinutosti i neizvjesnosti, lakše ćete podleći sugestivnom utjecaju, koji u ovom slučaju govori - ZAŠTITITE SE OD SVINJSKE GRIPE, CIJEPITE SE! I naravno, u strahu za svoje zdravlje i dobrobit vaše djece, a istovremeno bezuvjetno vjerujući zdravstvenom sustavu, vladi i medijima koji će vas svakog dana sve više drilati šok propagandom, vi ćete dopustiti zdravstvenom osoblju (koje jednako tako naivno misli da čini dobro djelo) da vam uštrca u tijelo otrov koji je barem deset puta toksičniji i pogubniji od 'potencijalnog' virusa svinjske gripe!

Dakle, ako vam je i malo stalo do vašeg zdravlja, zdravlja vaše djece i vaših bližnjih, nemojte uzimati cjepivo! Sad već čujem one koji i dalje čitaju ovaj post kako misle da sam lud što govorim protiv cijepljenja, pa nisu valjda sve ove smrti ljudi u Meksiku laž? Ne nužno, ali pitanje je, od čega su ti ljudi umrli?! Jedan scenarij je taj da su tim ljudima dali cjepivo namijenjeno za 'suzbijanje' svinjske gripe (pod krinkom nečeg drugog) i onda svalili krivnju na svinje da bi kao lijek mogli masovno distribuirati to cjepivo. Drugi scenarij je taj da su iskoristili nasumične smrti tih ljudi (zamislite samo koliko njih umire svaki dan od raznih stvari, neimaštine, loših higijenskih uvjeta, a da mi o tome uopće ni ne znamo) za potrebe svoje šok propagande.

Surfajući po netu, naišao sam na nešto vrlo zanimljivo. Video propagandu iz 1976. godine (da dobro ste čuli 1976!) koja promovira zaštitu cijepljenjem od, zamislite !SVINJSKE GRIPE! Čekajte malo, tko tu koga j...?!? Molim vas, pogledajte ovu nastranu propagandu:



Za one koji nisu baš 'na ti' s engleskim, kratki prijevod: Vozač Kamiona: Cjepivo protiv gripe? Ma uzeo sam cjepivo prošle godine! Komentator: Svinjska gripa možda dolazi. Bakica: Cjepivo protiv svinjske gripe? Ne znam, razmišljala sam o tome! Komentator: Može vas učiniti jako bolesnima! Mladi Crnac na košarkaškom igralištu: Svinjska gripa? Ma čovječe, ja sam prebrz da bi me ona uhvatila. Komentator: Željet ćete biti zaštićeni! Deda: Ja sam najzdraviji 54-godišnjak kojeg možete pronaći, igram golf svaki vikend. Komentator: Uzmite cjepivo zaštite! Cjepivo protiv svinjske gripe!
Komentatorica: Joe ju je donio s posla. Dao ju je svojoj ženi Betty, jednoj svojoj djevojčici i Bettynoj mami. Ali Bettyna mama se idućeg dana vraćala u Kaliforniju. Na putu do aerodroma, dala ju je taksistu, prodavaču karata, i jednoj dražesnoj stjuardesi. U školi, Joe-ova djevojčica ju je dala drugoj djeci. Dobila ju je i učiteljica i dala svom suprugu. U Kaliforniji, Bettyna mama ju je dala svojoj najboljoj prijateljici (Dady?) koja je imala srčanu bolest i umrla je (ovaj dio je posebno jeziv, baš se osjeća neka sotonska zluradost u toj rečenici!). Ali prije nego je umrla, dala ju je svojoj prijateljici, poštaru, nosaču novina,
i veterinaru kad je došla pokupiti svoju Chiuwawu. Komentator: Ako svinjska gripa dođe, ovo je način na koji bi se mogla proširiti. Željet ćete biti zaštićeni, posebno ako ste stariji ili kronično bolesni. Nabavite cjepivo zaštite. Cjepivo protiv svinjske gripe!

Uviđate li obrazac? Prepoznajete li subliminalnu poruku u ovoj propagandi? Poruka je: vaše tijelo je nedovoljno snažno da se odupre bolesti. Vi niste dovoljno snažni da se sami zaštitite! Vi ste ovisni o cjepivu!

To je ono što oni žele da vi mislite. Međutim, nemojte podcjenjivati inteligenciju i iscjeliteljske sposobnosti vlastitog tijela. Ukoliko vježbate, ukoliko se hranite zdravo (po mogućnosti sirova, živuća veganska hrana), ukoliko svakog dana provedete neko vrijeme upijajući sunčevu svjetlost, i ako ste radosni i mirni, nemate se čega bojati. Vaše tijelo, kad je u optimalnom modusu je toliko jako da ni jedan virus, niti jedna bolest ne može opstati u njemu! Iznenađeni ste? Da, kako ne bi i bili kad vam godinama govore da morate biti ovisni o lijekovima. Mi smo uvjetovani da budemo bolesni i slabi u našim umovima, a samo posljedično u našim tijelima!!

Uostalom, sjetite se 'modernih kuga/sijača straha' unatrag nekoliko godina koje je pratila jednaka medijska pompa i koji su bili najavljivani kao okončavatelji civilizacije: Ptičja gripa, SARS, Anthrax u omotnicama...sve trikovi da bi se stado uspaničilo i da bi ga se u takvom stanju moglo čim lakše utjerati u tor!

Obavezno pročitajte post Svinjska Posla blogera OVOONO! On govori o još nekim popratnim posljedicama ove 'pandemije'.

Također, pogledajte i sljedeće video isječke, istražujte sami, razmišljajte za sebe i budite svjesni da većina stvari nije onakva kakvom se na prvi pogled čini.

Smiren i odlučan pogled, ugodno i pristupačno lice koje ulijeva povjerenje, podebljano bijelim zubima koji blješću poput svjetionika u noći rastegnuti u širok osmijeh! Da to je on, čovjek koji je došao gotovo niotkuda i u samo nekoliko mjeseci uspio hipnotizirati milijune diljem Amerike i svijeta svojim neuhvatljivim i imaginarnim idealima nade, promjene i vjere. To je čovjek koji obećava brda i doline, zalaže se za prava najugroženijih, jer, uostalom, i sam potječe iz crnačke obitelji koja dobro zna kakvi problemi muče običan puk. Služi se internetom i Blackberryjem, komunikativan je i karizmatičan. On je tako dobrodošla promjena i osvježenje na truloj i toksičnoj političkoj sceni SAD-a koja je dovoljno propatila pod tiranijom Georgea W. Busha! Nije li konačno došlo vrijeme za promjenu? Promjenu u koju možemo vjerovati?! Svi su jednoglasno uzviknuli: DA!!!!
I dobili su savršeno tempiranu i smišljenu promjenu, ali i ovaj puta, samo promjenu maske. Dakle, na žalost milijuna i milijuna Obamanijaka diljem Amerike, ponajviše crnaca koje je upravo bilo tužno gledati dok su se jadni radovali i skakali od sreće na dan inauguracije, misleći da su dočekali svog spasitelja, odgovor na prethodno pitanje je – NE! Odnosno, vrijeme je za promjenu, ali ona neće doći s Barackom Obamom i ne na način na koji to oni očekuju.

Zašto? Iz jednostavnog i očitog razloga (koji je očigledno očit samo manjini) što iza Obame stoji ista ona sila koja je stajala iza Busha. Ako malo bolje pogledate, osobine koje posjeduje Obama su u suštini osobine svakog boljeg PR menadžera koji nastoji vratiti dobar imidž korumpiranoj i posrnuloj firmi. I upravo je ta njegova karizma i iluzionistička sposobnost najjači adut na koji igraju njegovi gospodari. Obama nije tek obrazovani i perspektivni predsjednik. Ne, on je projekt. U njegove sposobnosti je uloženo mnogo truda i sredstava koje su brusili umjetnici kontrole uma. Kao što Icke u svom članku o Obami u časopisu The Dot Connector čiji pomalo skraćeni prijevod možete pronaći ovdje kaže, 'U suštini plana bila je namjera da se Obamu učini fokusom svega čemu se nadate, u što vjerujete i što želite promijeniti. Upravo je zbog toga od ključne važnosti za njega da ne precizira i detaljnije objasni što podrazumijeva pod svojim 'nada', 'promjena' i 'vjera'. Međutim, ja vam mogu reći što te riječi znače u kontekstu Obaminog poigravanja umom. One znače sve što vi odlučite ili želite da znače. Zamisao je da vi projicirate na njega sve ono za što se zalažete te on na taj način postaje simbol za vas i način na koji vidite svijet. Preciziranja bi uništila onaj 'ja sam sve što vi želite da budem' scenario, pa stoga ne dobivate nikakve detalje, nego samo 'nadu', 'promjenu' i 'vjeru'. Oni ne žele da on bude doživljen samo kao Mesija; oni također žele da on bude Abraham Lincoln, JFK ili Buddha – koga god htjeli projicirati na njega, zato što je on prazna stranica, čisti ekran, prazno odijelo. Obama je složi-svog-vlastitog, učini-to-sam tip vođe – projekcija vašeg uma.'
I stvarno, za crnce u Americi, on doista predstavlja Martina Luthera Kinga ili Abrahama Lincolna, Kennedya...lista se nastavlja. On im na sugestivnoj razini govori ono što oni žele čuti, i tu leži velika opasnost, jer, ono što Bush nije mogao postići svojom antipatičnošću, arogancijom i otvorenim postupcima protiv čovječnosti, to Obama postiže svojim 'ništa ne brinite, sve će biti dobro dok se ja ovako lijepo smijem i mašem vam s pozornice' stavom. On je vuk u ovčjem krznu, a milijuni ljudi su opet, po tko zna koji put, stado ovaca! Međutim, vrlo bitna razlika je ovaj put u činjenici da iza tih istih monstruoznih planova protiv kojih se borila i prosvjedovala, sada stoji gotovo cijela Amerika i veći dio svijeta!!!!



Obamina krilatica je tijekom cijele njegove predizborne kampanje bila PROMJENA! No, očigledno se tu radi tek o PROMJENI PRISTUPA, kao što sam već ranije spomenuo. Jer, kako čovjek koji se istinski zalaže i želi promjenu može na mjesto svog ministra obrane postaviti Roberta Gatesa, istog onog čovjeka koji je tu dužnost obnašao za vrijeme Bushevog mandata? Možda ste primijetili da je jedno od njegovih glavnih predizbornih obećanja bilo da će povući američke trupe iz Iraka u roku od šest mjeseci. Nakon što je izabran, okrenuo je ploču i rekao da će ih povući u roku od 16 mjeseci, da bi na kraju odlučio da će 50 000 trupa ostati u Iraku do daljnjega i poslao još njih 30 000!!! Također, obećao je da će se Amerika povući iz NAFTA-e, da je to bila pogreška koju treba ispraviti, no poslije je rekao Kanadskim diplomatima da je to bila samo predizborna retorika. Naravno, jer kako bi inače do kraja sproveo ono što je Bush započeo, a to je postupno ukidanje granica između Kanade, Sjeverne i Južne Amerike, poznatije još pod nazivom Sjeverno Američka Unija što bi dovelo do ukidanja nacionalnih vlauta i uvođenja jedne zajedničke valute koja bi se zvala Amero.



Obvezao se podržavati ustav i građanske slobode te zaustaviti špijuniranje da bi nakon što je izabran upravo pojačao stupanj špijunaže. Nadalje, obećao je zatvaranje zatvora u Guantanamo Bay-u, što je i potpisao nakon dolaska na mjesto predsjednika, no po novome će ga zatvorit u roku od godine dana s time da je zadržao pravo 'predavanja' kao antiterorističke mjere. Predavanje ili Rendition, je praksa premještanja zatvorenika u zemlje koje surađuju sa SAD-om gdje ih se muči daleko od očiju američkih građana. Kako je sve to moguće? Jednostavno, zato što je Obama lutka koja pleše onako kako iluminatska/masonska klika svira. Radi jasnije predodžbe, na doljnjoj slici možete vidjeti neke od ljudi koji čine uži i širi krug njegovog kabineta.

Kliknite na sliku za veći prikaz.


Ono što je zanimljivo je činjenica da su svi članovi jedne od ovih organizacija, ili najčešće svih triju: Bilderberg grupe, Trilateralne Komisije i CFR-a (Council On Foreing Relations). Stoga nije nimalo čudno da se u njegovim govorima jasno zrcale ciljevi koje je zacrtala 'vlada iz sjene'. Naime, usred svojih govora koji odišu brigom za dobrobit američkog naroda, Obama povremeno induicra te ciljeve i prikazuje ih kao sveopći interes. Tako je rekao: 'Više se ne možemo oslanjati samo na našu vojsku kako bismo ostvarili ciljeve nacionalne sigurnosti , trebaju nam civilne nacionalne snage sigurnosti koje su jednako moćne, jednako jake.' Samo malo, nije li on to najavio početak stvaranja svjetske policije? Ma ne, on je samo zabrinut za sigurnost svojih građana. I dok mi nije čudno što tako razmišljaju penzioneri i ljudi srednjih godina, čudi me da mladi ljudi koji u današnje vrijeme imaju pristup raznim informacijama jednakom zasljepljenošću gledaju u Obamu kao svog spasitelja. I to istog onog Obamu koji namjerava provesti plan prema kojem će svake godine ZAHTJEVATI! 50 sati društveno korisnog rada od djece u višim razredima osnovne škole i svim razredima srednje škole, a 100 sati od studenata. Sličnosti s Hitlerovom Njemačkom su zapanjujuće. I Hitler je mobilizirao mlade ljude u stranku poznatu kao Hitler Jugend. Kao i Hitler, i Obama svojim jednim zamahom ruke baca nepregledno mnoštvo u masovni delirij. Jedan i drugi su doživljeni kao spasitelji. Situacija u kojoj se 'našao' Obama je ekonomski vrlo slična situaciji koja je u to vrijeme vladala u Njemačkoj. Hitler je pokušao ostvariti svjetsku dominaciju vojskom, dok Obama to isto pokušava, ali malo manje otvoreno, kroz svjetsku vojsku, ali i kroz svjetsku policiju čije je stvaranje netom predložio. Možda se ove usporedbe čine malo prenapuhanima, međutim, nemojte da vas zavaraju boja kože i bijeli zubi. Jer, nije važna lutka, važan je onaj koji povlači konce. A to je u ovom slučaju Zbigniew Brzezinski. U nastavku gore spomenutog članka, Icke daje sažetak njegovih (odnosno iluminatskih) namjera i ciljeva:



‘Njegov mentor, poticatelj opakih djela i glavni kontrolor je Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji Jimmyja Cartera, i suosnivač, s Davidom Rockefellerom, iluminatske Trilateralne komisije.
Brzezinski je javno priznao da je potkraj 1970-ih počeo financirati i obučavati one koje bi danas nazvao "teroristima" u Afganistanu, kako bi se borili protiv prosovjetske vlade u glavnom gradu Kabulu. Zamisao je bila, kaže, potaknuti Sovjetski Savez da napadne Afganistan u pokušaju zaštite kabulskog režima, čime bi suparničkoj sili nametnuo "njihov vlastiti Vijetnam".

Plan je uspio, uz cijenu od milijun izgubljenih života Afganistanaca tijekom sovjetske okupacije od 1979. do 1989., što Brzezinskog nimalo ne muči. Brzezinskijevi "borci za slobodu" kasnije su postali poznati kao "mudžahedini" a potom i kao talibani te kao, kako se tvrdi, "Al-Qaeda".

Takav je, eto, Barack Obama, čovjek koji stoji iza "antiratne" inicijative.

Bilo je općepoznato da predsjednik Carter ne bi učinio nikakav potez u vanjskoj politici bez odobravanja Brzezinskog, suosnivača Trilateralne komisije koja je Cartera i izabrala za predsjednika. Trilateralna komisija i šira mreža Brzezinskog, uključujući iluminatske paravane poput Fordove zaklade, sada su izabrali Obamu i situacija će biti ista. Brzezinski će odlučivati. Obamina jedina zadaća je da donesene odluke "proda" javnosti. Kad se čovjek sjeti da Brzezinski želi otpočeti rat u koji bi uvukao Rusiju i Kinu, stvari postaju lagano uznemirujuće.

"Obamini" politički stavovi dolaze ravno iz knjiga Brzezinskog. Imamo ovdje jedan njegov (Brzezinskijev) citat koji bi vam se mogao učiniti poznatim, a napisan je prije nego što se Obama kandidirao za predsjednika:

"Potrebnu socijalnu revalorizaciju.. . može potaknuti dobro osmišljeno građansko obrazovanje koje ističe zamisao o služenju nekoj višoj svrsi negoli je pojedinac sam. Kao što su neki povremeno predlagali, veliki korak u tom pravcu bilo bi usvajanje vojne obveze za svaku odraslu mlađu osobu, u što bismo možda mogli uključiti čitav niz javnih radova u tuzemstvu ili inozemstvu, koje bi odobrio Kongres."
Gdje li sam to već čuo?

Kao operativcu Iluminata, Brzezinskom je cilj stvoriti jednu svjetsku vladu, središnju banku, valutu i vojsku - globalnu diktaturu - čemu bi pridonijelo mikročipirano stanovništvo povezano sa svjetskim računalnim/satelitskim sustavom.

Godine 1970. napisao je knjigu Između dva doba: američka uloga u tehnotronskoj eri (Between Two Ages: America's Role in the Technotronic Era), gdje opisuje globalno društvo koje on i Iluminati nastoje uvesti:

"Tehnotronska era uključuje i postupno nastajanje strože nadziranog društva. Takvim društvom vladala bi elita, neopterećena tradicionalnim vrijednostima. Uskoro će biti moguće uspostaviti gotovo neprekidno nadgledanje i motrenje svakog građanina i čuvati stalno ažurirane detaljne dosjee koji će sadržavati čak i najosobnije podatke o odnosnom građaninu. Tim će dosjeima vlasti moći nesmetano i trenutno pristupati."

U istoj je knjizi, prije gotovo 40 godina, iznio i ovo:

"Danas ponovno nazočimo pojavi transnacionalnih elita . [čije] veze nadilaze državne granice . Vjerojatno će društvene elite razvijenijih zemalja uskoro, po svojem raspoloženju i gledištima, biti vrlo internacionalističke ili globalističke . Nacionalna država postupno se odriče svoje vrhovne vlasti . Daljnji napredak zahtijevat će od Amerikanaca veće žrtve. Trebat će poduzeti intenzivnije napore kako bi se oblikovala nova svjetska monetarna struktura, uz posljedične rizike po sadašnji relativno povoljan položaj SAD-a."

A što, u ovom trenutku, njegov lutak Obama govori da Amerikanci moraju učiniti kako bi došlo do "promjena"? "Trebaju podnijeti određene žrtve". Kao što Michelle, supruga g. Demagoga, kaže:

"Potrebno nam je drugačije vodstvo jer naše su duše shrvane. Potrebno nam je nadahnuće. kako bismo podnijeli određene nužne žrtve pomoću kojih bismo ostvarili željene pomake."
Možete se kladiti da to uključuje žrtvovanje još više suvereniteta i sloboda na putu ka globalnoj diktaturi koju Brzezinski opisuje već desetljećima.

Brzezinskijev sin, Mark, bio je "savjetnik" u Obaminoj kampanji (radeći ono što tata kaže) a, u skladu s američkom jednopartijskom državom, drugi njegov sin, Ian, bio je savjetnik za vanjsku politiku u McCainovoj kampanji (radeći ono što tata kaže). Brzezinskijeva kći Mika izvještavala je o toj kampanji za televiziju MSNBC.

Obama je odabran odavno, što je činjenica znana samo nekolicini unutar najužeg kruga, a njegov odnos s Brzezinskim gotovo sigurno datira iz početka 1980-ih kada je pohađao jednu od ekskluzivnih, a nadasve iluminatskih škola - Sveučilište Columbia gdje je Brzezinski bio ravnatelj Instituta za proučavanje komunizma. O tom razdoblju Obama jednostavno ne želi podrobnije govoriti.’

Zbigniew Brzezinski



Je li ovo lice osobe kojoj biste htjeli povjeriti budućnost svoje djece?!

Dakle, nedvojbeno je da je Barack Obama čovjek promjene, no ta promjena kreće u smjeru Orwellowske diktature a ne slobode pojedinca.



RADI BOLJEG VIZUALNOG DOJMA I KAO DOPUNU OVOM POSTU, POGLEDAJTE DOKUMENTARAC ALEXA JONESA, THE OBAMA DECEPTION!
(kliknite na sličicu ispod za pokretanje)





Ukoliko želite DVD kvalitetu, film možete skinuti ovdje! (potrebno je malo znanje o načinu kako funkcioniraju torrenti)

Ako želite provjeriti i malo dublje istraživati ono o čemu se govori u dokumentarcu, možete skinuti ovaj vodič filma u pdf formatu!

Vjerujem da ste se mnogo puta u životu susreli s tvrdnjama i upozorenjima o tome da je štetno izlagati se Suncu. Roditelji su vam to sigurno napomenuli još dok ste bili djeca kako bi vas, ne znajući pozadinu priče, zaštitili od raka kože i ostalih bolesti koje čovjeka mogu zadesiti ukoliko se bude izlagao Suncu. To uvjerenje je toliko dominantno u svijesti ljudi da ga nitko zapravo niti ne propituje. Svi ga prihvaćaju upravo zato što je inducirano putem STRAHA OD BOLESTI I SMRTI! A uostalom, i Svjetska Zdravstvena Organizacija u svojoj žarkoj i iskrenoj želji da očuva zdravlje svih stanovnika svijeta upozorava na sve tanji i tanji ozonski omotač i štetne učinke Sunčeve svjetlosti. Pa kako bi netko uopće mogao dovesti u pitanje savjet jedne takve organizacije koja je svoj život posvetila boljitku ljudi. Ako oni tako kažu, onda to sigurno mora biti istina. I tako, ono isto Sunce, čija svjetlost tisućljećima grije Zemlju i sve njezine stanovnike, zbog kojeg se u proljeće budi sav život na Zemlji a ljudi se općenito osjećaju bolje, koje omogućava proces fotosinteze kod biljaka i koje je kao takvo, u konačnosti, IZVOR SAMOG ŽIVOTA kakvog poznajemo, odjednom izaziva SMRT I BOLEST?

Da li se to vama čini prirodnim? Ili vam se čini da je upravo takvo uvjerenje ono koje izaziva SMRT I BOLEST?

Koja je pozadina priče? Pa, vrlo je jednostavna. Kao što sam rekao, Svjetska Zdravstvena Organizacija (WHO), koja je u vlasništvu iluminata i ostale im pripadajuće bratije kao i sve ostale važnije mjerodavne institucije, raširi paniku zbog Sunčeve svjetlosti. Zašto, možda se pitate. Razlozi su vrlo jednostavni, iako se priča odigrava na dvije razine. Kao prvo, nedostatak Sunčeve svjetlosti podrazumijeva nedostatak energije u tijelu, što posljedično dovodi do slabljenja imunološkog sustava, što posljedično dovodi do razvoja bolesti, što opet posljedično dovodi do potrebe za liječenjem, a što naposljetku dovodi do toga da ljudi po zdravlje, naivno i po navici, odlaze kod doktora i u bolnice. (Inače, jeste li primijetili da se ustanove u kojima se liječe ljudi ne zovu lječilišta ili zdravstveni centri, nego bolnice? Drugim riječima, mjesta gdje vladaju bolest i bol! Kako se netko uopće može nadati da će tamo pronaći zdravlje kad im sam naslov govori da su na krivom mjestu?!) U bolnicama ih tretiraju lijekovima koji samo još više produbljuju uzroke bolesti i dovode organizam u stanje ovisnosti o istima. Drugim riječima, stvara se začarani krug kronične boležljivosti. Kome to odgovara? Pa naravno, WHO-u i njihovim nadređenima koji preko farmaceutskih tvrtki zgrću milijarde na neprestanom štancanju novih 'lijekova'.
Tko još profitira od 'štetnosti Sunca'? Tu su tvrtke specijalizirane za proizvodnju krema za sunčanje, proizvođači sunčanih naočala, kao i svi ostali koji imaju koristi od ove 'opasnosti po ljudsko zdravlje'.

Druga razina je duhovne prirode. Barbara Marciniak u svojoj knjizi 'Donositelji Novog Svitanja' naglašava jedan vrlo važan aspekt svjetlosti. Plejadanci kažu da je SVJETLOST = INFORMACIJA = ZNANJE, dok je TAMA = ODSUTNOST SVJETLA (INFORMACIJE) = NEZNANJE. „MI definiramno svjetlost kao promociju, dijeljenje, poklanjanje informacija. Tama je kontroliranje i zadržavanje informacija.”

U svjetlu svega dosad navedenog, očigledno je da nedostatak svjetlosti podrazumijeva egzistenciju s niskom razinom znanja i niskom razinom zdravlja. Kakva dobitna kombinacija za nekoga tko vas želi kontrolirati.

Dakle, što možete učiniti kako biste postigli visoku razinu znanja i zdravlja? Između ostalog, provoditi čim više vremena na Suncu. Međutim, tu ne mislim na jednostavno sunčanje u klasičnom smislu te riječi, nego na jedan svjestan proces upijanja Sunčeve svjetlosti.

E sad, o kakvom je to svjesnom procesu riječ?

Zapravo o vrlo jednostavnom. Osobno ga provodim zadnjih nekoliko dana, pa ga toplo preporučam i vama. Bitno je da sjednete uspravno i da se opustite. Možete i stajati, kako vam je ugodnije. Važno je da vam kičma bude ravna kako bi protok informacija bio što kvalitetniji. Zaklopite oči i usmjerite glavu ravno prema Suncu. Dlanove također okrenite prema Suncu. U početku će vam direktno svjetlo možda smetati, ali bez brige, oči će se vrlo brzo priviknuti na taj intenzitet, jednostavno dopustite svjetlosti da vas grije. Vrlo je važno da vam svjetlost ulazi u oči preko zatvorenih kapaka, kako bi prije dospjela do svake vaše stanice. Upravo se tu krije razlog zašto je važno svjesno boraviti na Suncu, jer korist je daleko manja ukoliko se samo krećete i pasivno pokupljate svjetlost. Sam proces je nevjerojatno ugodan, štoviše, zarazan. Primijetit ćete da vam vrijeme nevjerojatno brzo prolazi i bit će vam čudno ako vam netko kaže da su prošla četiri sata otkako ste počeli. Također, preporučljivo je duboko disati. Možete i kombinirati, pa se nakon nekog vremena okrenuti leđima prema Suncu i pustiti da vam svjetlost ulazi kroz potiljak. To je također vrlo djelotvorno. Dovoljno je da na ovaj način provedete i sat vremena dnevno i da osjetite pozitivne učinke, iako, naravno, možete i više.

Blagodati ovakvog boravka na Suncu su upravo nevjerojatni, gotovo čudotvorni. Primjerice, iz osobnog iskustva vam mogu reći da imam barem trostruko više energije nego nakon 12 prospavanih sati. Ali, to je ona vrsta energije koja se ne troši, nego vas hrani s vremenom. Umjesto da prema kraju dana budete umorni, vi ostajete i dalje bistri i prisebni. Osim toga, primijetio sam da ne osjećam glad gotovo cijeli dan. Sunce uravnotežuje sve kemijske procese u tijelu.
Ali, ono što je možda i najvažnije u cijeloj priči. Za vrijeme boravka na Suncu kao i poslije, osjećate jednu nevjerojatnu radost, preplavi vas pozitivna energija i svi problemi i brige se jednostavno rasplinjuju u vašoj svijesti. Pored toga, ovo je korisno i stoga što svjetlost razbija vaše stare i negativne mentalne obrasce i otvara vašu svijest za nove mogućnosti i nove percepcije.
Stvarno, vidjet ćete da nakon ovakve jedne svjetlosne kupke više ništa neće biti isto! :D

Tek sam sada u potpunosti shvatio doslovno značenje riječi pjesme 'Put Ka Sreći' Gorana Barea.

'Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami,
Samo stoj na svjetlu, i doći će kraj tami!'

Pronašao sam također i jedan članak pod nazivom Ljekovita Moć Svjetlosti Širokog Spektra preveden iz, čini mi se, američkog broja časopisa Nexus od rujna 2005. godine pa vam ga prilažem kao dodatnu literaturu! :D Krcat je vrlo korisnim informacijama i na jedan studiozan način se bavi tematikom mitova vezanih uz ultraljubičasto zračenje.


LJEKOVITA MOĆ SVJETLOSTI ŠIROKOG SPEKTRA

ULTRAVIOLETNA SVJETLOST: MITOVI I ČINJENICE

Amerika pati od fobije neracionalnog straha od ultravioletne (UV) svjetlosti. Nova znanstvena moda nametnula nam je neke besmislene običaje, čije se posljadice manifestuju kao bolesti i poremećaji u ponašanju, kojima se bave i uz pomoć kojih se bogate liječnici, psihijatri, zubari, specijalisti s područja kriminalistike, kao i farmaceutske kompanije.
U mnogim područjima nauke i medicine, istinu za istraživaće određuje ono što im donosi novac, kao i jedan stalni pritisak i nastojanje da se samo proširuju već prethodno utabani putevi. Taj, u biti, politički proces nastavlja se uprkos svim – u ovom slučaju vrlo snažnim – dokazima koji ukazuju na suprotno. Poznato je da su mnoga "znanstvena“ istraživanja obične prevare. Tako su plaćena istraživanja koja vode isključivo u jednom pravcu karakteristična za ovaj potencijalno opasan znanstveni trend. Gotovo svi “znanstvenici“ nastoje dokazati ono što bi im omogućilo nastavak karijere, dok im se pronalazak istine nalazi u drugom planu.
Danas se u naseljenim centrima svakodnevno prati jačina UV zraka. Američka agencija za zaštitu okoliša (EPA) nam savjetuje da se svaki put kad izađemo van, čim ugledamo svoju sjenu, zaštitimo od UV zraka. I mnogi liječnici slično upozoravaju svoje pacijente. To je jedan užasan savjet. Da je čovjek mašina, liječnik bi mogao popraviti ili zamijeniti neki njen dio ne brinući se o ostatku mašinerije, ali čovjek to nije, on je više nalik jednoj mreži ili hologramu gdje svaki organ i svaki dio utječe na sve ostale dijelove. Ustvari, naše stanice u svakom našem djeliću komuniciraju jedne sa drugima.
Kao posljedica EPA-inog ljubaznog savjeta utemeljenog na bezvrijednoj znanosti, uporaba naočala za sunce postala je epidemijom, svi se skrivamo iza zatamnjenih automobilskih stakala, a čak i za kratko izlaganje suncu debelo premazujemo kožu raznim zaštitnim kremama. Ljudi koji ustrajavaju u takvoj praksi narušavaju svoje psihičko i fizičko zdravlje.
Fobija od UV zraka izrasla je iz istraživanja u kojima su istraživaći jakim UV zračenjem osvjetljavali očnu pozadinu uspavanih životinja, što im je oštetilo očnu mrežnicu (retinu). Pretjerano izlaganje jedoj vrsti UV zraka (kraći val, baktericidni UVC) može oštetiti tkivo, ali EPA na osnovu toga donosi jedan besmislen zaključak da treba izbjegavati sve UV zrake. UVC nije u porastu u sunčevoj svjetlosti, a priče o stanjenju zaštitnog ozonskog sloja su pretjerane (vidi dalje). UVC se može naći u solarijima i u halogenim lampama. U stvari, za fizičko i mentalno zdravlje, civilizirano ponašanje, mišićnu snagu, energiju i učenje potrebne su minimalne količine UV zraka iz prirodne dnevne svjetlosti. Umjerena sunčeva svjetlost poboljšava imunitet i stimulira metabolizam smanjujući potrebu za jelom i pojačava našu inteligenciju.

PREUVELIČANA OPASNOST OD OZONSKIH RUPA

Slijedeći odlomci i osvrti su iz knjige Richarda Hobday-a: "Ljekovito sunce: sunčeva svjetlost i zdravlje u 21. stoljeću“.
“Nema porasta raka kože, očnih bolesti, poremećaja imunog sistema ili štete u okolišu koje bi se mogle pripisati porastu UV zračenja. Najveći južnoamerički grad koji je najbliži antarktičkoj ozonskoj rupi je Punta Arenas u južnom Čileu. Uprkos suprotnim izvješćima, tamo nije bilo zdravstvenih problema vezanih za ozon, a mjerenja UV zračenja pokazuju porast toliko malen da nema nikakva značajnog učinka.
Članak objavljen 1988. godine od strane Europskog foruma za znanost i okoliš osporava jednoglasne tvrdnje o gubitku ozona i tvrdi da su predviđanja koja su donijeli znanstvena zajednica i mediji na pogrešnim temeljima. U tom slučaju, a rupa u ozonskom sloju je, na koncu, privremeno istanjivanje gornje atmosfere u rano proljeće, nema nikakva razloga za strah da bi ljudi mogli dobiti rak kože jer je UV zračenje postalo opasno.
Svakako nema dokaza koji bi podržali općeprihvaćeno mišljenje da je porast malignih melanoma zadnjih godina na neki način povezan sa gubitkom ozona. Sada je trend je da se početak gubitka ozona pomjeri u prošlost tj. da se taj problem pojavio mnogo prije nego što je uočen. Članak objavljen u Britanskom časopisu za rak, pokazuje da je zastupljenost malignog melanoma u Norveškoj od 1957-1984. porasla za 350% za muškarce i 440% za žene. U tom periodu nije bilo promjena u ozonskom sloju nad Norveškom, niti značajnijih promjena u godišnjem izlaganju UV zrakama koje potiću od Sunca. Zastrašujuće priče, poput one o ovcama u Čileu koje su dobile mrenu zbog pojačanog UV zračenja, nemaju podršku u znanstvenoj literaturi. Za ovce o kojima je riječ naknadno se pokazalo da su imale neku zaraznu bolest, a sunčeva svjetlost nije s tim imala nikakve veze.
Jasno je međutim, da postoji mnoštvo komentara od strane onih loše informiranih na temu gubitka ozona, a također i sunčanja. Gubitak ozona bi postao uzrokom stvarne zabrinutosti tek kad bi ljudi dobili rak kojeg inače ne bi dobili. Ali do tada mnogo se više može postići istraživanjem pravih uzroka raka kože i ohrabrivanjem za sigurno sunčanje nego stalnim bavljenjem stanjem gornjeg sloja atmosfere i bacanjem krivnje na Sunce. U nastanku karcinoma prehrana i način života igraju značajniju ulogu no što se trenutačno priznaje. Isto se može reći i za jednu drugu bolest za koju se tvrdi da je u porastu zbog gubitka ozona – staračku mrenu.“
Zapamtite da čak i slaba izloženost UVB zrakama značajno povećava rizik od mrene, ali samo uz konzumiranje zapadnjačke loše hrane bogate nezasićenim mastima i njihovim produktima. Oni koji konzumiraju zdraviju hranu, i obogaćuju je vitaminima C i E, neće dobiti mrenu ni kod dužih izlaganja suncu.

FOTOBIOLOGIJA

Dva sata jasnog dnevnog svjetla predveče može ponekad izliječiti simptome kao što su povećanje težine, depresija, potreba za slatkim, povlačenje u sebe i razdražljivost
Počevši se, u srednjoj školi, baviti fotografijom iz hobija, pokojni John N. Ott osnovao je novu znanost – fotobiologiju. On je bio je aktivan i u stotoj.
Posljednja knjiga Dr Ott-a, jedna od mnogih koje je izdao, je “Svjetlost, zračenje i vi: kako ostati zdrav“ (1990). Tamo je napisao:
“Ljudska su se bića adaptirala na cjelovit raspon sunčeva spektra, a umjetna iskrivljenja tog spektra – maliluminacija – stanje analogno malnutriciji (pothranjenosti, prim. prev.) – mogu imati biološki učinak.“ U intervjuu objavljenom 1991. g. rekao je: “Postoje neurokemijski kanali od retine (mrežnice) do epifize i hipofize, glavnih žlijezda cijelog endokrinog sustava koji kontrolira i oslobađa hormone kojima se regulira tjelesni mehanizam i rast, kao i rad svih organa vašeg tijela (uključujući i vaš mozak).“
Kritičari bi mogli upitati gdje su kontrolirani, znanstveni testovi koji bi poduprli izjave Dr Ott-a? Odgovor glasi: tko može zaraditi promovirajući sunčevo svjetlo? Razmislite o tome.

1. POSLJEDICE PO ZDRAVLJE KOD NEDOSTATKA UV ZRAKA
Prvo ćemo razmotriti posljedice koje po zdravlje ima nedostatak UV zraka.

*Unutarnje osvjetljenje i melanomi
Za maligni melanom se često alarmantno, ali pogrešno okrivljuje izlaganje suncu. Maligni melanom (vrsta raka kože) je fatalan ako se ne izliječi na vrijeme. Studija američke mornarice pronašla je najviše melanoma kod ljudi koji cijelo vrijeme rade u zatvorenom prostoru. Najmanje je slučajeva zabilježeno kod onih koji rade povremeno i u zatvorenom i u otvorenom prostoru. Također, većina melanoma se pojavljuje na dijelovima tijela koji se rijetko izlažu sunčevoj svijetlosti. Zaključak: preveliko ili premalo izlaganje UV svijetlu je štetno, dok je umjereno izlaganje zdravo.

*Zaštitne kreme i melanomi
Zaštitne kreme blokiraju samo UVA i UVB zrake, koje nam u malim količinama trebaju, a ne i potencijalno opasne, baktericidne UVC zrake. Niti jedna komercijalna zaštitna krema nije dokazano sigurna. Njihove kemikalije prodiru kroz kožu u krv povećavajući količinu toksina koje tijelo treba neutralizirati. Komercijalne zaštitne kreme povećavaju rizik od melanoma izazivajući mutacije kad stanični kromozomi reagiraju sa kemikalijama i svjetlom. Sve zaštitne kreme skraćuju potrebno vrijeme za stvaranje D3 vitamina uz pomoć UVB zraka povećavajući tako rizik od osteoporoze.
Štoviše, doktorica znanosti Lita Lee zaključuje: “Postoji sve više dokaza koji ukazuju da mnoge zaštitne kreme sadrže karcinogene i da je porast raka kože paralelan porastu upotrebe zaštitnih krema. Jedina krema koju mogu preporučiti je kokosovo ulje, iako, vjerujte mi, ne možete premazati kožu tim uljem i ostati se peći na suncu cijeli dan. Dodavanjem malo joda u kokosovo ulje u prvom tjednu ljeta dobije se dodatna zaštita, svejedno, nemojte koristiti jod dulje od tjedna jer bi kontinuirana upotreba inhibirala vašu štitnu žlijezdu. Po mom mišljenju, jedina druga sigurna (nekancerogena) zaštitna krema bila bi ona koja sadrži titanijev dioksid.“

*Fluorescentno osvjetljenje i melanomi
Studija objavljena u prestižnom medicinskom časopisu “Lancet“ i jedna ruska studija, pronašle su da će fluorescentno svjetlo prije da izazove melanom nego sunčeva svjetlost, proporcionalno vremenu izloženosti. U studiji „Lanceta“, prema uzorku od gotovo 900 žena, one koje rade u zatvorenom prostoru pod fluorescentnim svjetlom imaju 2,1 puta veći rizik od melanoma. Među ženama izloženima 20 godina ili više, relativan rizik je bio 2,6 puta. Relativan rizik je bio niži kod onih žena koje su za života bile najviše izložene suncu (igranje vani u djetinjstvu, sunčanje u odrasloj dobi). U manjoj grupi muškaraca, relativan rizik kod fluorescentnog svjetla sa 10 ili više godina izloženosti bio je 4,4, a za one koji su se zadnji put sunčali još kao djeca, taj rizik je iznosio 7,3 puta.
Tako vidimo da dulje izlaganje sunčevom spektru, uključujući i tragove UV zraka, djelomice imunizira i muškarce i žene od kasnijeg razvitka melanoma. Ta su se izlaganja zbivala u periodu od 1960. do 1970., prije navodnog smanjenja zaštitnog ozonskog sloja nad nama. Ali, ranije smo već vidjeli da nema povećanja prodora UV zraka kroz atmosferu.
Sve to potpuno ruši tvrdnje da izlaganje suncu izaziva maligne melanome.
Prošlo je 19 godina od objave pažljivo ispitanog članka u Lancetu, a nitko nije osporio njegove nalaze, ali ih mnogi zanemaruju. Mnogo bi se više novca zaradilo da članak i informacije u njemu naprosto nestanu.
Zašto fluorescentna svjetlost uzrokuje melanom? “Emisija te svjetlosti proteže se do potencijalno kancerogenog raspona.“
Dr Ott je utvrdio da katode locirane na krajevima svijetlećih cijevi emitiraju X zrake i ostalo elektromagnetsko zagađenje. Biljke koje žive ispod sredine dugih fluorescentnih cijevi rastu normalno, ali ako ih se premjesti prema krajevima cijevi, njihov će rast biti abnormalan i zakržljao. Laboratorijske životinje, smještene u kavezu blizu kraja takvih cijevi postajale bi agresivne i imale bi sklonost ka kanibalizmu.
Dr Ott je također pronašao da svjetlost fluorescentnih cijevi, kao i ona s TV ekrana i kompjuterskih terminala izaziva grupiranje eritrocita nakon dužeg izlaganja. To smanjuje pažnju, izaziva osjećaj umora i povećava rizik od srčanog i moždanog udara. Ali, kad se krajevi svjetlosnih cijevi zaštite olovom, i kad se dodaju tragovi UV tom svjetlu, i biljke i životinje pod njima rastu i funkcioniraju normalno. Zato je omotavanje krajeva fluorescentnih cijevi olovnim trakama jednako važno kao i svjetlost širokog spektra.
Melanom također može nastati kao rezultat pretjeranog izlaganja u solarijima (UV lampe). Njihove zrake, kao i one kod jakog halogenog svjetla, uključuju neke od opasnih UVC zraka. Ako se korisnici UV lampi još i loše hrane, njihov rizik od melanoma se povećava. Halogenke predstavljaju i veliku opasnost za izazivanje požara ukoliko se prevrnu ili zapaljiv materijal dotakne ekstremno vruću žarulju.

*Kloriranje i melanomi
Pijenje klorirane vode kao i kupanje u njoj, također može izazvati maligni melanom. Sredstvo koje se koristi za kloriranje bazena za plivanje, natrijev hipoklorid, je mutageno (prema Ames testu i ostalim testovima za mutagenost). Crvenokosi i plavokosi ljudi su neproporcionalno skloni melanomu, njihova koža sadrži relativno više feomelanina (pheomelanin) u usporedbi sa tamnoputim ljudima.
Franz H. Rampen i suradnici u Nizozemskoj tvrde da su zagađenje rijeka i oceana u svijetu kao i kloriranje bazena doveli do porasta melanoma.
Drugi veliki čimbenik u porastu objavljenih slučajeva melanoma jest i neprestano liječničko smanjivanje standarada o tome što sve sačinjava melanom.

*Sintetički hormoni i melanomi
Što je s oralnim kontraceptivima i hormonskom nadomjesnom terapijom (HNT)? Melanomi su naglo porasli među ženama u Americi, Australiji i Europi, u državama gdje se pilula najviše koristi. U studiji iz Walnut Creek-a (Kalifornija), sve žene sa razvijenim melanomom prije svoje četrdesete godine koristile su kontraceptivne pilule. Do 1981.g. globalni porast rizika od melanoma za korisnice pilule je bio statistički značajniji za tri puta. Pilula također pogoduje razvitku srčanog udara, djelomično smanjujući tjelesne rezerve vitamina B6.
Nadalje, kao i stanice raka dojke, i ovi tumori imaju receptore za estrogen, pa su žene na HNT sklonije razvitku melanoma od onih koje ne koriste tu terapiju. Nedavna studija sa 52 705 žena na HNT pronašla je da se rizik od raka dojke povećava za 2,3% za svaku od 11 godina koliko je prosjek uzimanja HNT. Dobra je vijest da se efekt smanjuje sa prestankom terapije i nestaje nakon pet godina. Autori komentiraju: „Ovi bi se nalazi trebali uzeti u razmatranje kad se razmišlja o koristi i rizicima vezanim za upotrebu HNT“. Neki osporavaju pretpostavku da HNT donosi korist.
2. POSLJEDICE PO ZDRAVLJE KOD NEDOSTATKA UV ZRAKA
Određeni učinci nedostatka UV zraka su jednako značajni i usko vezani sa zdravljem.

* Svjetlost širokog spektra (FS light) & zdravlje djece
Godine 1973, u pet učionica u Sarasoti, Florida, instalirano je (sa zaštitom od radijacije) svijetlo širokog spektra. Što se dogodilo? Nekoliko se veoma hiperaktivne djece, sa poteškoćama u učenju, potpuno smirilo i naučilo čitati. Smanjeni su izostanci. Djeca u četiri standardno osvjetljene učionice nastavila su se i dalje loše ponašati (praćeno skrivenim kamerama), njihova sposobnost za učenje i izostanci ostali su isti. A nakon godinu dana, učenici iz „FS učionica“ imali su za jednu trećinu manje pokvarenih zubi od onih koji su učili pod standardnim svjetlom. Laboratorijski miševi koji su izloženi FS svjetlu u budnom stanju cijelo vrijeme, uopće nemaju pokvarenih zubi. Slični nalazi javljeni su iz Kalifornije, države Vašington i Alberte-Kanada. Usporedba učionica u Vermontu pokazuje da FS osvjetljenje jača imunitet.
Zašto je toliko malo pokvarenih zubi nakon izlaganja FS svjetlu koje uključuje i tragove UV zraka? I zašto se imunitet poboljšava pod FS svjetlom? Prema Dr Ott-u: „Svaka hranjiva supstanca i lijek imaju specifičnu valnu dužinu apsorpcije. Ako te valne dužine nedostaju u umjetnim izvorima svjetla kojima je neka osoba izložena, tada se hranljiva ili neka druga korist iz tvari neće moći iskoristiti.“ UV djeluje kao nutrient i kao pomoćni čimbenik (tvar koju trebamo da bi se tjelesni procesi ostvarili) u korištenju drugih nutrienata.
Tako FS svjetlo ispravlja nedostatak vitamina D3 kod djece (nije isto što i toksična forma vitamina D dodavanog u mlijeko) koji se danas smatra prohormonom. To omogućuje potpuniju apsorpciju kalcija i smanjuje rizik od osteoporoze i prijeloma kuka u kasnijoj dobi. Nedavna su istraživanja otkrila da gotovo polovica ljudi svih dobi u grupi onih koji uzimaju vitaminsko-mineralne dodatke u dnevno preporučenim dozama, ima premalo vitamina D. Kad ga u tijelu nema dovoljno da se iskoristi kalcij iz hrane, izvlači se kalcij iz kostiju.
FS svjetlo također jača imunitet i na druge načine – pomaže kao zaštita od multiple skleroze, srčanog udara i od konverzije od HIV pozitivnog do AIDS bolesti, između ostalog. Sve je to potpuno istraženo i obrazloženo u ostatku članka (vidi NEXUS website). Trebamo li se zaštiti od UV zraka kad god vidimo svoju sjenu, kako nas EPA zastrašujuće upozorava? Ne bismo li tek tada osigurali puno posla za zubare, ortopede, onkologe i farmaceutske kuće?

* FS svjetlo u odnosu na karcinome
Karcinomi ne vole FS svjetlo. Mišja vrsta osjetljiva na tumore živjela je više nego dvostruko duže pod FS svjetlom nego pod standardnim, a štakori izloženi FS svjetlu imali su značajno smanjenje razvitka tumora. Slabovidni američki Nacionalni institut za rak i Američko udruženje za rak ignoriraju ovakve nalaze, koji su potvrđeni u šest glavnih medicinskih centara.
Pacijenti sa zadnjim stadijem karcinoma, koje je Dr Ott osobno poznavao, oporavljali bi se sjedeći u stolicama za ljuljanje na suncu. Dr Jane Wright, koja je upravljala istraživanjima raka u Bellevue Memorial Medical Centru u New Yorku 1959. g. bila je fascinirana idejama Dr Ott-a, pa je savjetovala pacijentima sa uznapredovalim tumorima da izbjegavaju umjetno svjetlo i da ostaju vani tog ljeta koliko najviše mogu, također, da ne nose sunčane naočale niti propisane leće koje blokiraju UV zrake. Do jeseni te godine, u 14 od 15 slučajeva tumori nisu porasli, a nekim se pacijentima stanje popravilo. Onaj kojem se stanje pogoršalo, boravio je vani, ali je nosio propisane leće. Ott-a su kritizirali da ne čini nikakve znanstveno kontrolirane studije na ljudima – novčana sredstva za nastavak te studije su povučena – a takva su mu se iskustva stalno ponavljala.
Jedna se žena sa karcinomom odvažila uputiti s norveškim ribarima, jela je mnogo njihova ulova i oporavila se od bolesti; njezini prijatelji jeli su ribu, ali ostajali u zatvorenom – karcinomi su ih stajali života. Da se „štitila“ od UV zraka kad god je vidjela svoju sjenu, kako EPA savjetuje, da li bi njezin karcinom nestao? A kad bi ljubitelji sunca u Arizoni pobacali svoje kreme i sunčane naočale i ograničili svoje izlaganje suncu na pola sata dnevno, ne bi li i njihovi karcinomi naveliko nestali?
Osnovna škola u okrugu Chicago odjednom je izvijestila o pet puta većoj pojavi slučajeva leukemije od nacionalnog prosjeka. Sva bolesna djeca izuzev jednog bila su u učionicama gdje su učitelji držali zatamnjene prozore, a bila su i cijeli dan izložena fluorescentnom svjetlu za kojeg smo već rekli da pogoduje karcinomima. Tek kad je ona količina UV zraka koja može proći kroz prozorska stakla, prodrla u učionicu, leukemična grupa je nestala. (Raymond Peat, doktor filozofije, misli da se FS sunčevo svjetlo najbolje prima kroz staklo).

*FS svjetlo u odnosu na artritis i sljepilo
Rano u svojoj istraživačkoj karijeri, Dr Ott je pao i razbio svoje naočale, uskoro nestaje njegov artritis. 1996. g. Marion Patricia Connoly, izvršna direktorica Price-Pottenger nutricionističke fundacije (PPNF), imala je slično iskustvo. FS naočale, tj. leće koje provode svo UV svjetlo je teško pronaći. Ja vani skidam naočale kad god to mogu.
Kad je izložen FS svjetlu, otac štakor je pokoran i čak koristan nakon što su mu okoćeni mladi, ali kad se isti par štakora premjesti pod standardno svjetlo prije rođenja novog okota, mužjak se mora ukloniti da se spriječi agresivnost i kanibalizam. Opet premješten na prirodno svjetlo za slijedeći okot, on iznova postaje blag. Iako se od ljudskih očeva ne očekuje da će pojesti vlastitu djecu, želimo li stvarno porast kućne agresivnosti?
Izmjenjivanje FS svjetla i potpune tame izliječilo je djecu koja su od rođenja slijepa kao posljedica ozljede mozga. Postupak je zastupao W.H. Bates oko 1904. godine i odobrio Aldous Huxley 1930. godine. Učinkovitost je bila potvrđena u nedavnom godišnjem izvješću Britanskog instituta za djecu s ozljedama mozga.
Kako se to može objasniti? FS svjetlo, prodirući kroz oči u vrijeme dok smo budni, potiče noćnu sekreciju melantonina iz epifize. Ovaj podržavatelj spavanja, antioksidant, uništava kancerogene hidroksilne radikale – također usporava i starenje. Melantonin može in vitro zaustaviti rast stanica ljudskog karcinoma dojke, a prolazi sve barijere da bi ušao u svaku stanicu. Tako je dovoljno sna – najbolje u potpunom mraku – postalo terapija protiv starenja, antioksidantna te terapija protiv karcinoma i srčanog udara!
Osim za kratkotrajne hitnoće, ljudi mlađi od 50 godina ne bi trebali koristiti nadomjestke melantonina, uopće ne ili vrlo pažljivo. Za ljude preko 40-45 godina, 1-3 mg prije spavanja sigurno izaziva i brzo uspavljivanje i dobar noćni odmor, uz sve ostale dobrobiti.
U laboratorijima viruse bi oslabljivali izlaganjem FS svjetlu koje je sadržavalo i tragove UV zraka. Zarazni organizmi kao što je E. coli K12 AB2480 koja izaziva trovanja hranom, također ne podnose UV. Morris centar u Vinipegu, Kanada, organizira „čudesna“ izliječenja zračeći FS svjetlo na rane.

*FS svjetlo u odnosu na sezonske afektivne poremećaje
Moć koju FS svjetlo ima obzirom na sezonske depresije – opet, prolaskom kroz oči – bila je opširno izložena. FS svjetlo pomaže, ali ne toliko, i kod nesezonske depresije. Tako svjetlost daje energiju i regulira kemiju cijelog našeg tijela. Da li zaštita milijuna ljudi, kako zagovara EPA, samo pogoršava rastuću epidemiju depresije?
Treba razmisliti i o dostatnosti vitamina D u prehrani. Sezonski poremećaj afekta se uspješno liječio vitaminom D. U nedavnim studijama koje su pratile 30 dana tretmana, uspoređujući nadomjestak vitamina D sa dvosatnim korištenjem svjetlosnih kabina, depresije se potpuno riješila D grupa, ali ne i grupa u svjetlosnim kabinama.
Stanice u retini vašeg oka neće se dijeliti niti regenerirati bez prisutnosti male količine UV svjetla. Zato FS svjetlost smanjuje rizik od retinalne degeneracije, glavnog uzroka sljepila kod starijih osoba. Retinalno krvarenje, najteža faza tog stanja, može također biti rezultat dugotrajnog uzimanja aspirina. (Jedan poznati oftamolog smatra takav rezultat slabo mogućim, ali iscrpljujuće istaživanje kompjutorske literature koje je proveo Kirk Hamilton, izdavač Novosti kliničkih bisera, nije opovrglo takve nalaze). Kora bijele vrbe donosi istu korist kao i aspirin, ali bez iritacije želuca i sljepila, a isto tako i konzumiranje soka od crvenog grejpfruta 2-3 čaše dnevno. Za razliku od aspirina, flavonoidi u crvenom soku od grejpa ostaju učinkoviti i kad poraste razina adrenalina. Dvije kapsule pripravka kore bijele vrbe od 400 mg jednake su kao i mali aspirin (100 mg). Prehrana sa dosta tamnozelenog povrća kao što je špinat, kelj ili prokula također pomažu izbjegavanju ovog stanja.
Mnogi dermatolozi savjetuju starijim pacijentima da se klone sunca kako bi izbjegli rak kože. Pomislimo na tisuće starijih pacijenata koji trunu po domovima za starce. Ovaj bi savjet nenamjerno mogao pomoći tim pacijentima da se osjete bolesnijima i starijima od svoje dobi. Zadržavanje u zatvorenom prostoru će izazvati mnogo gore probleme no što je rak kože. Kosti u starijih ljudi će se mrviti i pucati (osteoporoza), ti će stariji pacijenti zamrziti život (depresija). Članci u časopisu „Rak, istraživanje raka i preventivna medicina“ sugeriraju da izbjegavanje sunčeva svjetla može izazvati razvitak drugih karcinoma osim onih na koži.

• FS svjetlo u odnosu na neurološke bolesti
Istraživanje koje je proveo Reuven Sandyk, liječnik, koji ima praksu u Konektikatu, pokazuje da dugotrajno izbjegavanje sunčeva svjetla povećava rizik od multiple skleroze (MS) i Parkinsonove bolesti preko smanjenog lučenja melantonina iz epifize. To bi moglo objasniti odnos broja slučajeva po pravcu sjever-jug: što se više udaljavate od ekvatora, to je sve češća pojava MS. Svi pacijenti sa MS imali su iznimno niske nivoe melantonina, a njihove su epifize bile kalcificirane i otvrdnule.
Redukcija u sekreciji melantonina, iznašao je on, mogla bi biti povezana i s manjkom cinka kod ADHD (hiperaktivnost s deficitom pažnje). Obzirom da melantonin stimulira sintezu serotonina, a manjak serotonina je povezan s agresivnim ponašanjem, moguće je da preovlađujući poremećaj ponašanja i agresivno ponašanje kod pacijanata s hiperaktivnim poremećajem, bude vezan za manjak melantonina i serotonina udruženog s nedostatkom cinka.
Dr Sandyk primjenjuje ekstremno slabo polje naizmjenične struje na mozak što stimulira sekreciju melantonina donoseći izvanredna subjektivna i objektivna poboljšanja kod bolesnika sa MS i Parkinsonovom bolešću već za jednu do dvije minute. Magnetsko polje koje koristi je na 2-7 Hz (vibracija u sekundi) što je fiziološka frekvencija, to jest, blizu brzine kojom se koriste neurotransmiteri u mozgu.
Melantonin uništava kancerogene hidroksilne radikale tako što neutralizira njihove preteče, a to bi trebalo pomoći kod Parkinsonove i Alzheimerove bolesti. Melantonin ometa područja estrogenskih receptora na stanicama i obilna količina estrogena iz pilule ili HNT podstiće stanice dojke na proliferaciju (postaju kancerogene), a melantonin blokira taj događaj. On također usporava starenje.
Opadanje nivoa melantonina u našim tijelima zbog izbjegavanja dnevnog izlaganja svjetlu je moguće objašnjenje za neprestan porast karcinoma u dvadesetom stoljeću. Pacijenti Dr Sandyk-a koji boluju od Alzheimerove bolesti, migrene i bolnih sindroma također su imali koristi od izlaganja takvom magnetskom polju – što ukazuje da bi se etiologija i tih tužnih bolesti mogla povezati s nedostatkom sunčeva svjetla.

• FS svjetlo u odnosu na koronarnu srčanu bolest i infekcije
Potpuno izbjegavanje sunca također može puno više povećati rizik od srčanog udara i na drugi način. David Grimes, liječnik iz Blackburn-a, UK, bilježi da su srčani udari najčešći u dijelovima svijeta kao što je sjeverozapad Velike Britanije – koji ima najmanje sunca. A azijska populacija na britanskim otocima ima posebno visok rizik od smrti od srčanog udara koji se ne može objasniti načinom prehrane. Budući da dolaze iz zemalja u kojima je sunce toliko jako da je izlaganje minimalizirano, oni imaju kulturološku tendenciju izbjegavanja sunca.
Dr Grimes je pratio uzrok mnogih slučajeva koronarnih srčanih bolesti do mikroba chlamydia pneumoniae i slabog imuniteta zbog preniskog nivoa vitamina D među onima koji izbjegavaju sunce. Sunčeva svjetlost može odrediti hoće li se skvalen (squalene), preteča i vitamina D i kolesterola, preobraziti u vitamin D (uz prisutnost dovoljno sunca) ili u obilni kolesterol (kod nedovoljno sunca). Nedostatak vitamina B6 pogoduje infekciji, na primjer, od H. Pylori i Chlamydie, kao jedan od mehanizama koji povećavaju rizik od srčanog udara.
Dr Grimes povezuje respiratorne infekcije i kronični bronhitis nazvan „engleskom bolešću“, sa slabim imunitetom zbog nedostatka sunca, koji se pogoršava s pušenjem. (U južnoj Europi je stopa pušenja mnogo viša, ali povratne infekcije dišnog puta su rijetke). U Glazgowu, Škotska, je najveća stopa osteomalacije i rahitisa, za koje kaže da su definitivno rezultat pomanjkanja sunca. Dr F.A. Spencer je uočio više slučajeva srčanih udara zimi, to je povezao s niskom razinom vitamina D i depresijom u zimskim mjesecima.
Također je i Kronova bolest (Crohn's disease) – regionalni enteritis – mnogo uobičajenija u oblačnoj sjeverozapadnoj Engleskoj nego u sunčanoj južnoj Europi – ako prihvatimo ideju da je Kronova bolest bakterijska, što sadašnja istraživanja potvrđuju, najvjerojatnije vezana uz Mycobacterium paratuberculosis. Još jednom, sunce na području Mediterana može biti zaštita povećavajući imunitet.
Ima i drugih rizika. U Alabami je jedan istraživač otkrio da nedovoljno izlaganje suncu može povećati rizik od povišenog krvnog tlaka kod crnaca i ostalih tamnoputih ljudi. Oni s većom količinom pigmenta u koži trebaju šest puta veću količinu UVB svjetla da proizvedu istu količinu vitamina D3 nađenu kod svjetloputih ljudi. A Dr Ester John iz Centra za rak u sjevernoj Kaliforniji objavila je da dnevno izlaganje suncu, bez zaštitnih krema, smanjuje rizik od raka dojke.

Pogledao sam jučer još jedan zanimljiv dokumentarac. Zove se Esoteric Agenda, odnosno u prijevodu Ezoterijski ( a u najširem smislu riječi tajni) Plan.
Film se, kako naslov i sugerira, bavi mehanizmima globalne zavjere od strane Bratstva s naglaskom na 2012. godini kao godini pomaka u svijesti.
Po samom načinu prezentacije, vrlo je sličan Zeitgeistu, iako se po mom mišljenju možda detaljnije posvetio nekim stvarima koje u Zeitgeistu nisu dovoljno razrađene.

Preporučam da ga pogledate otvorenog uma. Naravno, ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo, ali u svakom slučaju, teme obrađene unutar ovog dokumentarca su vrlo aktualne, u najmanju ruku deprimirajuće, ali svakako otrježnjavajuće, bez obzira na činjenicu koliko ste upoznati sa cijelom pričom, ovakav koncentrat informacija vas, htjeli-nehtjeli mora barem malo ošamutiti, posebno još kad vidite kako se dobro stvari poklapaju s trenutačnom situacijom.

Obratite posebno pozornost na Codex Alimentarius! Opako!

Film možete besplatno pogledati OVDJE

Ako želite DVD kvalitetu, potražite na torrent stranicama.

Kad smo već kod torrenta, otkrio sam novu, obnovljenu verziju Conspiracy Central-a koja je mnogo bolja i puna zanimljivih dokumentaraca. Unutra stvarno možete naći rijetke a stvarno dobre dokumentarce, naravno, pored još hrpe knjiga, video fajlova i ostalog. Potrebna je registracija s obzirom da se radi o privatnom trackeru (besplatna, naravno i traje oko pola minute)!

Conspiracy Central

Uzevši u obzir rastuću globalnu informatizaciju čovječanstva i ovisnost o istoj, na top listu čovjekovih esencijalnih potreba, nakon zraka, vode, hrane i topline, na 5. se mjesto uvjerljivo smjestio internetski div, Google! Ne znam koliko ste toga svjesni, no, Google je „doslovno“ svuda oko nas! Njegov raznobojni i vrckavi logo koji isijava prije svega prijateljstvom i brigom za ljude i njihovu dobrobit, svakodnevno nam se sve više uvlači pod kožu dok ga neprekidno gledamo iz svih postojećih internetskih preglednika a više-manje i stranica. On utjelovljuje tvrtkin moto: Do no evil (ne čini zlo). Naravno, tako je lako voljeti ga. Google je utjelovljenje spontanosti, lucidnosti, mladosti i razbibrige, on se brine da nam život bude lakši, organiziraniji i jednostavniji. Preko Google-a možemo pronaći sve žive (i mrtve) podatke jednim klikom na miš, pronaći bilo koju ulicu bilo gdje na svijetu, poslovati, oglašavati se, zarađivati, gledati i dijeliti svoje filmove s drugima preko Google Videa i You Tube-a (koji je već dvije godine u njegovom vlasništvu) i zabavljati se cijeli dan. Google vole i mladi i stari, i bogati i siromašni, i crni i bijeli. On je uvelike postao sinonim za sâm internet, no ono što još više intrigira, postao je i društveni fenomen! Mislim, kad ste zadnji puta čuli za neki brand koji se u svakodnevnoj komunikaciji koristi kao glagol? „Microsoftirati“, „Yahooizirati“, „Altavistirati“? Rekao bih da niste. Ali, kladim se da ste možda već danas nekoliko puta čuli ili sami rekli nešto u stilu: „Daj si proguglaj malo o tome...“ Naravno, Google je odavno postao stvar navike. Google je naš prijatelj, Google brine o nama i našim interesima! Google = OK!

...ili možda ne?

No, pogledajmo najprije gdje je i kako nastala bajka zvana Google. Krenimo, za početak s plavom pilulom. Sljedeći tekst je izvadak iz časopisa Vidi od 10. mjeseca na temu Google-a koji govori o skromnim počecima dvaju studenata iz garaže pokraj Menlo Parka. Inače, cijela je priča u Vidiju detaljno i vrlo kvalitetno obrađena pa ću kroz post povremeno koristiti neke njihove citate!

„Larry Page i Sergey Brin su prije deset godina sjedili u Burger Kingu i hamburgerima i gaziranim pićima slavili svoju prvu investiciju od 100.000 dolara na ime friško osnovane tvrtke Google Inc. U tom trenutku se tek spremao prvi krah .com mjehurića i informatička start-up klima bila je vrlo nepovoljna. Nekoliko tjedana prije nego što su uopće odlučili kako će im se tvrtka zvati, samo s idejom u dežpu, investicijske kuće upozoravale su dva nadobudna studenta da 80-ak posto start-up tvrtki ne uspijeva. Larry je odgovorio: „Da, ali to su većinom restorani, zar ne?“
Simpatično je i smiješno s kolikom su dozom nonšalancije i sreće ova dva momka započela svoj garažni projekt imena BackRub. Prava istina je da su projekti poput Google Eartha i mapiranja svih svjetskih informacija bili miljama daleko u tom trenutku. Imali su jedino dobru ideju i luđačku sreću što je njihova tehnologija jedina, za razliku od svih drugih u to vrijeme, ljudima doista pronalazila ono što su i tražili, a ujedno je posve automatizirala proces mapiranja novih web stranica. (Yahoo! je, podsjetimo, tada ručno ažurirao svoj indeks, u trenucima kad je svaki dan nicalo tisuće novih web sajtova!)
Imali su i veliku sreću da je Stanfordsko sveučilište, čiji su bili studenti i na čijim su računalima izvršavali svoje algoritme za mapiranje i pretraživanje, dovoljno dugo podnosilo njihov hobi i ogromne mrežne zahtjeve koje je kroz prvih nekoliko godina tražilica počela generirati. Prava je istina, a to priznaje i Silverstein, da bi tu tehnologiju Larry i Sergey najvjerojatnije prodali prvom kupcu koji bi naišao. Ali tadašnji veliki konkurenti poput Yahoo!a i Altaviste nisu doista shvaćali koliki će financijski potencijal jednog dana biti u tako banalnoj stvari kao što je pretraživanje. Stoga Larry i Sergey ponude nisu ni imali. Danas su oni ti koji kupuju.
Ispod radara, iz za 1.700 dolara unajmljene garaže u vlasništvu Sergeyeve šurjakinje Susan Wojcicki koja je trebala pomoć za otplatu kredita, te na krilima fakultetske informatičke infrastrukture, Google je započeo s radom. Tijekom prvih pet mjeseci stanovanja u garaži skupili su oko milijun dolara investicija. Danas imaju 10 milijardi dolara u gotovini i tržišnu vrijednost od 125 milijardi dolara. Prije dvije godine su iz sentimentalnih razloga kupili čitav posjed u Menlo Parku, skupa s legendarnom garažom. Susan Wojcicki danas je potpredsjednica za Product Management u Googleu.“



Eh, kako lijepa i dražesna pričica. Odmah mi dođe toplo oko srca. Zamislite, dva studenta koja su imala ideju uspjela su od nule u samo deset godina izgraditi korporaciju koja satelitima nadzire cjelokupnu zemaljsku kuglu!! Bajka bi bila savršena još samo da su Larry i Sergey kojim slučajem crnci! E, to bi onda bio primjer iskonskog „Američkog sna“. (No to je mjesto ionako već bilo rezervirano za Obamu!:D) Ali dobro, i ovako je čudesna s obzirom na to da većina svjetske populacije vjeruje u nju. Ono što mene samo čudi je to da Amerika sa svojih 300 milijuna stanovnika nema više od dvojice natprosječnih i nadobudnih studenata s idejom! No, s obzirom na to da postoji samo jedan Google, mora da je tako. Oh, ispričavam se, ima još jedan student, Mark Zuckerberg koji je imao genijalnu ideju da osnuje sasvim slučajno najdominantniju društvenu mrežu današnjice – Facebook (ili Face-recognition-book). No, opet, samo trojica od 300 milijuna!? Ameri su stvarno glupi!:D

Dobro, sad kad smo popili plavu pilulu, možemo prijeći na nešto jače, na crvenu!
U priči za malu djecu imali smo prilike pročitati kako su dva nadobudna studenta s idejom osnovala Google kakvog danas poznajemo. No, priča za odrasle ipak ide malo drugačije. Vjerojatno se stvar odigrala prema jednom od sljedeća dva scenarija. Larryju i Sergeyu su jednog lijepog dana na Stanfordskom sveučilištu pristupili određeni ljudi u finim skupim odijelima i rekli im: „Dečki, vidimo da se spremate pokrenuti novu tvrtku, a s obzirom na to kakva konkurencija vlada oko vas, budite sigurni da nećete izdržati ni dana na tržištu. Zato vam treba netko tko će stati iza vas, tko će se pobrinuti da budete na svim pravim mjestima i tko će vam osigurati poslovanje. Vi samo radite i dalje to što radite, a mi ćemo se pobrinuti za sve ostalo. Sredstva nisu u pitanju, na to uvijek možete računati. Vaš prvi milijun vam je zagarantiran, a i više njih, naravno, kako vrijeme bude odmicalo. Vaš je zadatak samo da održavate imidž dobrih dečki koji će voziti hibridne aute, govoriti o stvaranju boljeg svijeta kroz ekologiju i održivi razvoj i poistovjećivati se s krajnjim korisnicima stvarajući atmosferu prijateljstva i pristupačnosti. Zauzvrat, mi ćemo sjediti u upravnom odboru i donositi sve važne odluke kao i usmjeravati djelokrug tvrtke sukladno našim interesima. Onda, što kažete? Vi ste pametni mladi ljudi, i budućnost vam je svjetla, nadam se da ćete donijeti ispravnu odluku!“ Larry i Sergey, dva natprosječno pametna BurgerKing-Coke studenta uvidjela su da to i nije tako loša ideja, jer hej, bolje je svaki dan održavati partije u privatnim jetovima nego se mučiti pet godina da se firma uopće postavi na noge! I dosjetili su se!:D Naravno da će prihvatiti ponudu!
Scenarij broj dva je istovjetan scenariju broj jedan, samo što se ova priča s ljudima u finim i skupim odijelima možda dogodila negdje nakon prvih par godina poslovanja dok za Google još nitko nije ni čuo. A postoji i treća mogućnost, a to je da Larry i Sergey uopće nisu ni imali namjeru pokretati nikakvu tražilicu nego su jednostavno služili kao pijuni u igri daleko većih majstora.



I tako, nije ni čudo što je u Googleu sve bajkovito. Naime, Fortune Magazine je u 2007. i 2008. stavio Google na vrh liste tvrtki u kojima je najugodnije raditi. Njihove parole „možete zarađivati bez da činite zlo“, „možete biti ozbiljni i bez odijela“, „rad bi trebao biti izazovan a izazov bi trebao biti zabavan“ lako prolaze kad iz nepresušne riznice konstantno curi lova. Ljudi zaposleni u Googleplexu su očarani ovakvom poslovnom politikom i ne vide dalje od vlastitog nosa, a istovremeno i ponosni što se firma u kojoj rade brine za sveopći boljitak društva i svijeta.
Google je savršen način na koji su se illuminati uvukli ljudima pod kožu, kak bi se ono reklo kao vuk u ovčjem krznu. Google je savršen paravan.

Paravan za što? Pogađate. Paravan za apsolutni nadzor svih ljudskih aktivnosti.
Krenimo redom. Svaki put kad posjetite neku od Googleovih stranica, primjerice, Google Search, Google na vaš hard disk šalje cookie (cookie je fajl u tekst formatu koji server šalje krajnjem korisniku, odnosno web pregledniku kako bi pratio njegovo ponašanje na internetu) koji nikada ne istječe! Iako su cookie-ji danas sasvim uobičajeni način funkcioniranja gotovo svih web stranica, Google je prvi uveo takozvani „besmrtni“ cookie čije je trajanje bilo postavljeno do 2038. u vrijeme dok nijedan drugi server nije zadržavao cookie duže od dvije godine. Ono što je zanimljivo kod cookie-ja je činjenica da oni identificiraju vaš kompjuter, odnosno vaš hard disk, na taj način lokalizirajući vas, a ne vašu IP adresu (Internet Protocol Address) koja se jednostavnim resetiranjem routera mijenja. Druga važna stvar je da Google nema nikakvih polica o zadržavanju podataka koje prikuplja od svojih korisnika nego ih zadržava neograničeno vrijeme. A prikupljaju sve, vašu IP adresu, vrijeme i datum pretrage, sve stranice koje ste posjećivali, koliko ste vremena bili na određenoj stranici, koje stranice preferirate, kakvog ste svjetonazora, koje su vam preferencije kod kupovanja, kakav stil života njegujete, sve. No ono što je stvarno bolesno je izjava Googleovog direktora tehnološkog sektora Craiga Silversteina kad je govorio o ambicijama Googlea vezanim za organiziranje svih svjetskih informacija: „Započeli smo s informacijama na Webu, jer tih stranica ima jako mnogo i lako su dostupne. Ali oduvijek smo imali viziju o tome da će postojati mnogi drugi oblici informacija kojima ćemo imati pristup. Privatne informacije, poput vašeg e-maila. Informacije koje se tek moraju pretvoriti u elektronički oblik, kroz primjerice, skeniranje knjiga. Informacije koje su samo u vašoj glavi – a trebamo vas da ih unesete u računalo da bismo ih dohvatili. Sve ovo je oduvijek bio dio veće strategije – samo smo trebali pričekati da postanemo dovoljno velika tvrtka.“ Kao što je novinar Vidija odlično primijetio, „Da tako nešto izjavi Microsoft, Bill Gates ne bi mogao izići iz vlastite kuće bez neprobojnog prsluka, ali kad tako nešto izjavi tvrtka sa šarenim logotipom kojeg stalno zaposleni karikaturist mijenja u skladu s aktualnim događajima u svijetu, tvrtka koja zbija prvotravanjske šale, tvrtka u kojoj zaposlenici sade povrće u dvorištu iza ureda i voze bicikle po hodnicima... onda je sve ok. Google će nastaviti sustavno organizirati sve svjetske informacije unatoč kontroverzama na koje će nailaziti – jer se sve svodi na jednu jednostavnu sitnicu: ljudima daju ono što žele.“ Isti taj Silverstein je drugom prilikom izjavio: „Sada još ne znamo hoće li predmet pretrage biti vaša kuća, vaši ključevi od automobila ili vaša lista za shopping. Jedino što mogu predvidjeti sa sigurnošću jest da kakve god nove tehnologije budu razvijene, i gdje god računala prošire svoj doseg, pretraga će biti važna.“ Ako nekome ni ovo nije dovoljno, evo još jedne prigodne izjave koju je dao direktor Googlea Eric Schmidt u talk showu Charliea Rosea 3.6.2005.:
„Pretraga je moćno oruđe za mir i bolji svijet. Google će razotkriti način na koji svi žive, misle, govore i izgledaju, što je ključno za mir u svijetu. Društva se općenito bolje slažu i surađuju kada jedni o drugima više znaju,vide ili čuju.“



Mentalni sklop Googleovih korisnika možda najbolje prikazuje doljnja slika.



(Uncle Sam razgovara s tinejdžerima, i govori im da će ih u ime kratkoročnog ekonomskog dobitka i sigurnosti u atomskom dobu zadužiti s 50.000 $ duga pri samom rođenju, ostaviti im ozbiljno narušen okoliš i nuklearne bombe koje vise nad njihovim glavama, a od svega toga klince zanima samo jedna stvar: Hoćemo li moći zadržati naš Google Toolbar i Google Desktop Search!:D)

Druga najpopularnija usluga koju Google pruža svojim korisnicima je Google Earth, virtualni preglednik planeta Zemlje. Naizgled odlična stvar, korisna u svakom slučaju i što je najvažnije, praktična. No, zanimljiv je podatak da je tvrtku koja stoji iza razvoja Google Eartha, Keyhole Inc., koju je Google kupio 2004., utemeljila CIA. Uostalom, u razvoju Google Eartha, veliki je doprinos dala i sama NASA svojim satelitskim snimkama. No, kao da ni to nije dovoljno, Google je „u svrhu poboljšanja svojih aplikacija“ nedavno postao vlasnikom najmoćnijeg komercijalnog satelitskog nadzornog sustava u svijetu. Evo vijesti s Vidilab.com-a:

„6. rujna satelit GeoEye-1 je poslao jasan komunikacijski signal GeoEye kontrolnoj stanici u Norveškoj. Ovim činom završilo je uspješno lansiranje prvog Googleovog komercijalnog satelita za vizualni nadzor Zemlje. Primarna bi namjena ovog satelita trebala biti preciznije mapiranje Zemljine površine za uporabu u aplikacijama kao što su Google Earth i Google Maps, a Google ima sva ekskluzivna prava na korištenje slikovnih podataka ovog satelita.Prema tvrdnjama proizvođača, GeoEye-1 je jedan od najpreciznijih komercijalnih (ali ne i vojnih) satelita koji se trenutno nalaze u Zemljinoj orbiti, s kamerom takve rezolucije da može precizno prikazivati objekte s preciznošću od 0.41 m (crno-bijela fotografija) do 1.61 m (kolor fotografija, 11 bitova po pikselu). Satelit je proizvela američka tvrtka General Dynamics Advanced Information Systems, dok je optički sustav satelita razvila tvrtka ITT iz New Yorka, koja razvija još napredniju optiku za satelit GeoEye-2, koji bi u orbitu trebao doći tijekom 2011. godine. Hoće li ekskluzivna prava na GeoEye-2 također imati Google? Čini se da je Veliki Brat dobio mlađeg... Iako će Google uskoro znatno unaprijediti kvalitetu svojih usluga kao što je Google Earth, neporeciva je činjenica da ova megakorporacija sve više prelazi tanku liniju između privatnosti i eksploatacije svojih korisnika, što se sve češće može iščitati i iz EULA (End User License Agreement – licenci ugovor s krajnjim korisnikom) ugovora njihovih aplikacija kao što je Google Chrome. Bilo kako bilo, zbog vojnih regulativa Google ipak neće imati potpunu kontrolu nad ovim satelitom, već će glavnu riječ imati Nacionalna geo-svemirska obavještajna agencija američkog Ministarstva obrane (NGA, National Geospatial-Intelligence Agency), koja će javnosti davati pristup fotografijama s preciznošću ne većom od 0.5 metara. Budući da će momci Sergey i Larry pod prstićima imati ekskluzivna prava na fotografije kojima se može razlučiti nosite li šešir ili šiltericu, ili pak koje je boje dječji tobogan u vašem dvorištu, nimalo nas ne umiruje činjenica da će ih kontrolirati američka vojska - čiji su sateliti još precizniji, a rezolucija im se, umjesto u metrima, mjeri u centimetrima.“

Svakome tko ima i malo mozga potpuno je jasno da američka (ili bilo koja druga) vojska nije „vesla sisala“ da bi dopustila dvojici BurgerKing šmrkavaca da se igraju s ovakvim satelitskim sustavom nadzora ukoliko za to ne postoji neki dublji interes.

Treća (ovisno kako gledate) najpopularnija usluga svemoćnog Googlea je Gmail, usluga elektronske pošte. Google potiče svoje korisnike da sve svoje poruke nikada ne brišu nego da ih ostave u inboxu jer će se moćna tražilica pobrinuti da ih korisnik lako pronađe. Kako zgodno, Google brine o svojim korisnicima i ustupa im neograničen prostor za pohranu kako bi oni mogli imati sve svoje e-mail adrese arhivirane ukoliko im zatrebaju. Oni malo oprezniji i svjesniji će možda izbrisati svoje važne poruke, ali i tu postoji zamka. Iz Googlea priznaju da čak i ako korisnik obriše svoje poruke, njihov sadržaj će ostati dostupan djelatnicima Googlea koji će ih moći koristiti neograničeno vrijeme. Štoviše, oni zadržavaju pravo da te informacije proslijede kome god požele, a sve što je potrebno za takav čin je: „dobronamjerno uvjerenje da su pristup, očuvanje ili objava takvih informacija potrebni kako bi se zaštitila prava, imovina ili sigurnost Googlea, njegovih korisnika ili javnosti.“ Otkako je nakon 11.rujna izglasan USA PATRIOT Act (Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terrorism – Ujedinjavanje i ojačavanje Amerike osiguravanjem prigodnih sredstava potrebnih za presretanje i spriječavanje terorizma), rok u kojem e-mail poruka ima status zaštićene informacije od 180 dana postaje tek figurativan. Osim toga, Google u svojim uvjetima korištenja (terms-of-use) na tri mjesta navodi termin „govermental request“ (potražnja vlade). To u praksi znači da su se korisnici Gmail korisničkog računa složili da Google njihove korisničke račune dâ na uvid svakome tko ih zatraži, uključujući i vlade širom svijeta, pa bilo to i u neformalne svrhe! Nije ni čudo ako se zna da je softverski inženjer Googlea, Matt Cutts prije radio (a kao, sad više ne radi!:D) za NSA (National Security Agency).



Slična je priča i sa novim Googleovim web preglednikom Chrome-om. Iako ga nisam osobno isprobavao upravo svjestan svega navedenog, nudim vam dojmove ljudi iz Vidija koji su ga isprobali na testu: „Strah od kršenja privatnosti i ljudskih prava vrlo je utemeljen kad je u pitanju Google. Uzmimo samo Google Chrome kao vrlo nedavni primjer – njegov Omnibox predstavlja još jedan u nizu sigurnosnih rizika ove tvrtke. Ukoliko koristeći Chrome ostavite uključenu defaultnu opciju za autosugestiju, adresna traka Google Chromea će efektivno postati keylogger. Pamtit će sve što upisujete, svaku tipku, u pokušajima da skupi što je moguće više informacija o vašim navikama surfanja, te vam u skladu s time ponudi najbolji mogući rezultat pretrage. Što je najbolje, Google namjerava te podatke zadržati i za sebe. Prema nekim navodima, oko 2% ukupnih keylog podataka šalje se na Googleove servere. Zajedno s IP adresom računala s kojeg su poslani! U teoriji to znači da ako netko natipka adresu neke web stranice (čak i ako ne stisne Enter i nikad ne ode na tu stranicu), Google će na svojim serverima imati potencijalno inkriminirajuće dokaze protiv te osobe, ili barem tog računala, s tom IP adresom. Ovo možete isključiti bilo isključivanjem autosuggest opcije, bilo promjenom defaultnog search enginea s Googleove tražilice na neku drugu, bilo pokretanjem Chrome Incognito prozora (op. autora – ja sam ipak debelo skeptičan po tom pitanju! Možda se može isključiti, ali čini mi se da je učinkovitost toga tek formalna). Ali svejedno – mnogi korisnici za to ne znaju. Štoviše – većina ih to ne zna. A još manje korisnika čita EULA ugovore softvera koji instaliraju. Google Chrome je i u tom području podignuo ogromnu prašinu, kada su u dijelovima ugovora pronađeni članci sljedećeg sadržaja (parafraziramo radi uštede prostora): 'Google zadržava pravo automatski nadograđivati Chrome bez vašeg znanja', 'Google zadržava prava na sav sadržaj koji prenesete putem Chrome browsera na neko Web odredište', te 'Google zadržava pravo iskoristiti Google Chrome za oglašavanje proizvoda bez prethodne konzultacije s vama' (u prenesenom značenju, ne mora nužno Web stranica prikazivati oglas – to može činiti i sam browser ako Google tako odluči)... Ono što najviše zabrinjava je činjenica da se malo što poduzima po tom pitanju. Iako mediji dignu alarm – sudovi čine malo u ograničavanju načina na koji Google gomila znanje i resurse.“
Interesantno je kakav ovi iz Googlea imaju smisao za humor kad otvoreno svojim korisnicima pokazuju skrivene motive i namjere u samom logotipu Chromea, koji neodoljivo podsjeća na web kameru, ako malo bolje pogledate, no to kao da nitko ne shvaća!



Nadalje, sljedeća u nizu Googleovih aplikacija koju, nažalost, jesam isprobao je Picasa, Googleov organizator i preglednik slika. Za razliku od ostalih sličnih slikovnih organizatora, Picasa već pri inicijalnom pokretanju započinje skenirati sve slike koje se nalaze na vašem hard disku, čak i prije nego što ste uspjeli maknuti miš s ikone. Još gore, ne postoji mogućnost da se takvo skeniranje zaustavi dok ne završi samo od sebe. Što mislite, kamo idu te vaše slike prilikom skeniranja? Izravno u Googleovu sveznajuću bazu podataka, nadopunjujući zajedno s vašim korisničkim računom na Gmailu kao i vašim navikama surfanja, jedan zavidan profil o vašem liku i djelu.

Uz sve već navedeno, tu su još i Google Talk, usluga online čavrljanja i internetske telefonije putem koje prate što govorite i planirate, zatim Blogger, blog servis preko kojeg nadziru vaše stavove, razmišljanja i upoznaju vas još detaljnije. Tu su još i Google docs, usluga online kreiranja i pohrane vaših dokumenata! Zatim Google Video i You Tube gdje korisnici stavljaju svoje privatne video zapise i dijele ih sa svima koji imaju pristup internetu. Google je perfidno razvio niz „usluga“ koje pokrivaju širok spektar, ako ne i puni spektar ljudskih aktivnosti i potreba, a sve ostalo obavljaju sami korisnici, jednostavnim korištenjem tih istih usluga, otkrivajući više-manje sve o sebi, ništa ne sluteći i hipnotizirano i dalje vjerujući da je Google njihov prijatelj!

Naravno, daleko od toga da se zanosim iluzijom o nekakvoj učinkovitoj privatnosti na internetu kao i izvan njega, uz današnje mreže tajnih službi, Echelon i elektronske baze podataka, privatnost je samo bajka. Međutim, ako netko već nešto želi saznati o nama, bolje je pustiti ga neka to traži sam, umjesto da mu to poklonimo na srebrnom pladnju, kao što milijuni hipnotiziranih surfera svakodnevno poklanjaju Googleu.

Ono što možete učiniti kako biste se ipak koliko-toliko osigurali od invazije na vlastitu privatnost u toj mjeri u kojoj to planira Google (sjetite se izjave da će u budućnosti predmet pretrage biti vaši ključevi ili šoping lista!!) je sljedeće: 1) Možete sve svoje osobne dokumente i podatke prebaciti na jedan eksterni hard disk kojeg je uvijek korisno imati pri ruci. Naime, eksterni hard disk je još uvijek jedino mjesto koje ne mogu dohvatiti iz jednog jednostavnog razloga, nije spojen na internet kao ni na sam kompjuter. Druga verzija je da nabavite još jedan kompjuter koji ćete koristiti samo za surfanje a na originalnom koji nije priključen na internet ćete držati sve podatke. 2) Možete prestati koristiti sve gore navedene Googleove usluge i potražiti alternativna rješenja. Pametno je da otvorite i takozvani „divlji“ e-mail korisnički račun na nekom drugom serveru ne upisujući svoje osobne podatke nego koristeći nadimke i nasumične brojeve kako biste prikrili svoj identitet.
Ako ste pak navikli na Googleovu tražilicu, ali se jednostanvo želite rješiti nadzora, postoji alternativa. Upravo zabrinut pitanjima privatnosti i praćenja na internetu, kritičar Googlea Daniel Brandt kreirao je internet tražilicu pod nazivom Scroogle (najbliži prijevod bi bio Zajebite-Google) koja prikazuje rezultate Googleove tražilice ali presreće i uništava cookie-je koje Google šalje na vaš kompjuter, ne pamti tražene pojmove koje upisujete i briše sve zapise u roku od 48 sati. K tome, ne prikazuje iritantne Googleove oglase, a nudi opciju jednostavnijeg i preglednijeg prikaza rezultata u komadima od 20, 50 ili 100 rezultata po stranici. Više o Scroogleu i načinu na koji funkcionira možete saznati ovdje.

Scroogle Scraper (izravni link na tražilicu)

Druga opcija relativne anonimnosti na internetu je Tor. Više o njemu potražite ovdje!

Naravno, i ova se rješenja ne bi trebala uzimati zdravo za gotovo, ali ipak pružaju određen stupanj anonimnosti. No, koristite sve prema vlastitoj procjeni i riziku, jer, u konačnosti ne možete biti sto posto sigurni u iskrenost motiva ljudi koji iza tih alternativa stoje. Međutim, treba uzeti u obzir da za Scroogle ne zna mnogo ljudi jer je broj korisnika u nekoliko godina narastao na svega 100 000 dok Google broji i do nekoliko stotina milijuna posjeta dnevno.

Sve mi se čini da Googleov moto zapravo uopće nije moto nego upozorenje upućeno svim korisnicima i putnicima namjernicima u maniri Big Brothera: „Do no evil... or Google will find you!“ (Ne činite zlo... ili će vas Google pronaći!)

Stvarno je zanimljivo da sam samo nekoliko dana nakon zadnjeg posta u kojem govorim o promjeni svijesti kao načinu promjene svijeta pogledao možda najbolji dokumentarni film ikada snimljen - odnosno, njih dva. Naime, film "Zeitgeist - The Movie" (Duh Vremena) imao sam već duže vrijeme na svom hardu, ali iz nekog ga razloga nisam uspio pogledati sve do sada. Riječ je, međutim, o filmu koji na tako jednostavan, razumljiv, zabavan, logički smislen i trezven način objašnjava pozadinu globalne zavjere da je pristupačan i onim najglupljima i najzatucanijima, brijem da bi ga i klinci u vrtiću bez problema skužili! Film se, ukratko, bavi temama kao što su mit o Isusu, 9/11 i američkom samoinicijativnom napadu na blizance, kao i o cjelokupnoj bankarsko-iluminatskoj zavjeri. Govori se također i o Novom Svjetskom Poretku, mikročipiranju stanovništva i ostalim dobro nam poznatim temama.

Prije mjesec dana, izašao je i nastavak, "Zeitgeist - Addendum" (Prilog), koji se u svom fokusu, nakon što se još detaljnije posveti raskrinkavanju monetarnog sustava i nametanja bankarskog ropstva od strane Iluminata i masona, (koje doduše, ne oslovljavaju imenom nego ih nazivaju korporatokracija), okreće alternativnim rješenjima koja bi naše društvo učinila istinski čovječnim i naprednijim. Ova dva filma svojom tematikom ne predstavljaju novost nekome tko se otprije bavi zavjerom, (iako služe kao izvrstan uvodnik i vodić onima kojima se oduvijek činilo da u cijeloj priči nešto ne štima), ali predstavljaju jedan pomak u svijesti, jedan nagovještaj da se ipak nešto događa u ovom pravcu i da ima nade. Film je daleko od pukog dokumentarca, on je poprimio razmjere pokreta, gdje se ljudi pozivaju da aktivno sudjeluju u stvaranju tog novog slobodnog društva ne podržavajući sustav i njegove krute i zadane norme nego djelujući iz pozicije osvještenog pojedinca, što je za svaku pohvalu! K tome, ovi filmovi ništa ne prodaju i ne stvaraju profit, s obzirom da su namijenjeni za slobodnu distribuciju, dakle, moguće ih je neograničeno umnožavati putem svih dostupnih medija, uključujući i inače "ilegalni i bogohulni" Bit Torrent protokol, što znači da skidanjem filma ne kršite nikakva autorska prava! Osim toga, dostupni su i preko Google videa čiji su linkovi odmah ispod teksta! No, usprkos tome što vam preporučam da film skinete preko torrenta zbog kvalitete same slike, zvuka i mogućnosti skidanja hrvatskih titlova, ali također i zbog samog Googlea!(o tome više u narednim postovima!), ove linkove sam stavio svjestan činjenice da je još uvijek većini korisnika interneta pojam torrenta prilično stran!

Ako ipak imate torrente u malom prstu, linkovi su ovdje!:D Zeitgeist - The Movie
Zeitgeist - Addendum


Više o samom pokretu možete saznati na službenoj stranici TheZeitGeistMovement.com

Ugodno vam gledanje i molim vas da što većem broju ljudi proslijedite informacije o ovom istinski vrijednom filmskom ostvarenju!

Zeitgeist - The Movie




Zeitgeist - Addendum

Prije nekoliko dana, pogodila me jedna duboka spoznaja. Kad kažem pogodila, stvarno to i mislim. Nije se tu radilo o mentalnoj spoznaji, koliko o jednom dubokom unutarnjem osjećaju. Osjećaju koji je jasno govorio: „Zar ti se ne čini da bi u cijeloj ovoj priči trebalo nešto mijenjati?“. I stvarno, tek letimičan pogled na stanje u kojem se nalazi svijet danas ukazuje ne samo na činjenicu da je promjena potrebna, nego štoviše, neophodna. Ono što mi je možda najviše otvorilo oči ovih prethodnih dana, bilo je ubojstvo Ive Pukanića. Možda se čini neuobičajenim da bi takav jedan više-manje „svakidašnji“ događaj mogao potaknuti nekoga na duboku promjenu, ali upravo to što su nam ubojstva postala „svakidašnja“ pojava do te mjere da smo svi oguglali na njih kao i to što smo konstantno izloženi scenama nasilja, atmosferi globalnog straha i nesigurnosti izaziva jednu orgomnu neravnotežu, kako na fizičkoj, tako i na duhovnoj razini. Slučaj ubojstva Pukanića, kao i Ivane Hodak samo tjedan-dva ranije, a koji su posljedica mafijaških obračuna, nisu toliko bitni sami po sebi, koliko činjenica da su takvi događaji, popraćeni masovnom medijskom pompom, nevjerojatni generatori negativne energije. Zamislite samo kakav odjek su imala ta dva ubojstva na kolektivnu svijest? U najmanju ruku kao manja atomska bomba na okoliš! A ti događaji su samo komadići jedne divovske slagalice koje je na prvi pogled nemoguće dovesti u vezu. Ti drugi komadići su, primjerice, svakodnevno masovno ubijanje životinja za hranu koje se odvija daleko od naših očiju ali jednako utječe na kolektivnu svijest kao i ovi prije spomenuti slučajevi. Zatim održavanje siromaštva i sustavno spriječavanje pomoći gladnima i bolesnima u zemljama „Trećeg svijeta“, skrivanje lijekova protiv svih smrtonosnih bolesti današnjice, eksploatacija ljudi kao radne snage preko nametanja visokih cijena i isplaćivanja plaća koje su trostruko manje od onih dostatnih za pristojan život, što posljedično vodi do stvaranja bankarskog dužničkog ropstva, sve veća proizvodnja oružja koje se negdje „mora potrošiti“ zbog čega se pokreću novi i novi ratovi lokalnog karaktera potaknuti od strane iluminata kojima je u interesu da u svijetu vlada što veći kaos! Nadalje, imamo centralizaciju moći uz sve veće nastojanje da se manipulira ljudima preko straha i osjećaja neizvjesnosti, pa tako imamo kontrolirane medije koji po naputcima svojih vlasnika prezentiraju samo one vijesti koje su u skladu s planom iluminatske i masonske klike. Jesam li spomenuo sve veću stopu uništavanja okoliša i sječu prašuma? Stvaranje nekakvog izmišljenog „sloma burzi“ i „ekonomske krize?“ Sve su to trikovi za upumpavanje još većih količina straha, neizvjesnosti i negativnosti u sustav koji se već ionako guši u vlastitom smradu.

Ali, možda i važnije od svega gore spomenutoga, kao i vjerojatni uzrok istog, je rastuća moralna dezintegracija pojedinaca. Jeste li u zadnje vrijeme primijetili u što smo se pretvorili? Jeste li primijetili na kojim je temeljima strukturirano naše društvo? Gledaj samo sebe, pusti druge da se snalaze kako znaju. Ako ti se ukaže prilika da iskoristiš nekoga, ne oklijevaj. Ničega nema dovoljno, samo najbolji opstaju. Vidi onog idiota, kretena, debila, budalu – ja sam bolji od njega. Samo ja, ja i ja. Svi grabe za sebe ali kada se postavi pitanje nekog šireg društvenog problema, licemjerno svaljuju krivnju na druge! Shvaćate li o kakvom se tu otuđenju radi? Svi su jedni drugima na „pas mater“ i nitko ne primjećuje potrebe drugih. Većina ljudi djeluje s pozicije ega i kao takvi potiču daljne separacije, nadmetanja i sukobe, dok je ono što je nama potrebno više zajedništva, radosti i dobre volje.
Primjerice, prije nekoliko dana sam nekome učinio uslugu zbog koje sam, prema pravilniku „urbanog i modernog društva“ čija sam pravila upravo naveo, možda ispao glup, jer, tko danas još odvaja „svoje“ vrijeme da bi nekome pomogao. Prema njihovom pravilniku ja se u najmanju ruku „uopće nisam morao zamarati s tim“, jer „boli te kurac, to ionako nije tvoj problem!“
Ali, ja sam to napravio, i u šali sam toj osobi rekao da „hvala“ jednostavno nije dovoljno i da očekujem veliku naknadu! No, kad sam poslije razmišljao o tome, zapitao sam se, kakvu ja to poruku zapravo šaljem. Iako se radilo o šali, i ta je osoba to tako i shvatila, ipak sam joj nametnuo taj jedan osjećaj da mi duguje. Jeste li primijetili da ljudi danas drugim ljudima čine usluge jedino kako bi poslije imali koristi od tih ljudi i kako bi svoje usluge mnogostruko naplatili? Živimo u svijetu u kojem je usluga povlastica, umjesto privilegija! Toliko smo se naviknuli na to da je to postalo sasvim „normalno“. I sad mi je malo krivo što sam tako postupio, jer mi to što sam joj napravio uslugu nije oduzelo previše vremena i nije mi bilo teško, a učinio sam nešto što je toj drugoj osobi uljepšalo ili olakšalo život u tom jednom području. Također sam isti dan napravio uslugu jednoj drugoj osobi od koje sam mogao tražiti protuuslugu, ali nisam, upravo imajući na umu prethodni slučaj. Zašto ne pružiti drugima osjećaj slobode? To je nešto najbolje što im možete pružiti. Osjećaj slobode i nesebične pomoći. Zbog čiste nonšalancije i stava „baš me briga“? Upravo je taj stav doveo do ovoga što trenutno imamo. A nečija zahvalnost je najveća nagrada koju možemo primiti. Ako ja neću biti taj koji će drugim ljudima pokazati da je sasvim prirodno nekome učiniti uslugu i ništa ne tražiti zauzvrat, tko će? Kako će se ta promjena društva i svijeta kojoj svi težimo dogoditi ako mi nećemo biti ti koji će promijeniti sebe i svoj način ponašanja i ophođenja s ljudima? Ljudi svakodnevno hrle kroz život, jureći za materijalnim bogatstvima, statusom, stilom života bez obzira na sve. Hej, ljudi, ali to nije razlog zbog kojeg smo ovdje. Ovdje smo da bi odražavali i izražavali ono što jesmo! Sad je glavno pitanje, što je ono tko mi jesmo? Jesmo li sebični cinični promatrači koji skrštenih ruku gledaju postojeću situaciju i konstatiraju da sve to ide u kurac i da se nas to uopće ne tiče, kao što sam, priznajem, i ja to radio poslijednje dvije godine, ili smo nesebični prijatelji koji odlučuju zapravo i učiniti nešto po tom pitanju? Ako svakog dana činimo što više dobrih djela ne očekujući ništa zauzvrat, ako blagoslivljamo okolnosti u kojima se nalazimo i s ljudima koje susrećemo izmjenjujemo pozitivne vibracije, bilo da se radi o smijehu, komplimentima, ohrabrenju, ili ih potičemo da primijete ljepotu koja ih okružuje, prenijet ćemo na njih tu pozitivnu energiju i na taj način stvoriti mrežu pozitivnih misli i vibracija koja će zahvatiti velik broj ljudi i odjeknuti u kolektivnoj svijesti. Jer, sve je povezano, i svaki dio utječe na sve ostale. To je jedini način na koji možemo promijeniti svijet, malo po malo, dobrim djelima svakog dana. Nikakvim revolucijama, nikakvim prosvjedima, nikakvim vikanjem i propovjedanjem s javnih trgova ili sličnim sredstvima. Samo svojim primjerom. Jer, dok nema ljudi koji se svojim primjerom suprostavljaju ustoličenim pravilima i obrascima ponašanja, drugi imaju ispriku da se ponašaju loše zato što „i svi drugi to rade“. Upravo je to zadatak svakoga od nas, pokazati primjerom da ne mora nužno sve biti crno. Svatko od nas ima tu moć, samo je pitanje želi li ju upotrijebiti! To je smisao one poruke: „Budi promjena koju želiš vidjeti oko sebe!“ Jednostavno živeći tu svoju radost, iz vaših će se očiju zrcaliti vaša životna poruka!

Za kraj, htio bih navesti jednu molitvu Franje Asiškoga koja možda najrječitije sažima ovo o čemu sam danas govorio, a istovremeno predstavlja najjednostavniji putokaz za postizanje idealnog društva.

„Bože, učini me oruđem svog mira; gdje je mržnja – daj da posijem ljubav; gdje su povrijeđeni – oprost; gdje je sumnja – vjeru; gdje je očaj – nadu; gdje je tama – svjetlo; a gdje je tuga – radost.“

PROSTOR I VRIJEME


Primijetio sam da ono što našu stvarnost, u umovima većine ljudi, čini jedinom stvarnošću jesu koncepti prostora i vremena. Vrijeme je nešto što implicira promjenu i neraskidivo se povezuje s jednosmjernim pravocrtnim gibanjem. Dakle, drugim riječima, sve se kreće od svog početka prema svom kraju bez mogućnosti povratka. Ili, kao što se to pjesnički kaže: „Vrijeme teče.“ To uvjerenje je duboko ukorijenjeno u kolektivnu svijest. Međutim, što je vrijeme doista? U svojoj osnovi, vrijeme je izmišljotina ljudskog uma stvorena s namjerom da se beskonačnost nekako nagura u skučene pretince naše percepcije. U tu svrhu, izmišljena je srednja osnovna mjerna jedinica za vrijeme – jedan sat! Sat se sastoji od 60 manjih jedinica nazvanih minutama. Svaka minuta se sastoji od 60 još manjih mjernih jedinica nazvanih sekundama. No znamiljivo, svaka se sekunda ne sastoji od 60 još manjih mjernih jedinica nazvanih stotinkama nego od njih samo 10. Hm, zanima me koji je razlog tome? S druge strane, veća mjerna jedinica od sata je jedan dan! On se sastoji od 24 sata! Razlog zbog čega je uzeta baš brojka 24 povezan je s „vremenom“ koje je potrebno Zemlji da se jednom okrene oko svoje osi. Sljedeća mjerna jedinica je mjesec, koja je povezana s vremenom potrebnim Mjesecu da se jednom okrene oko Zemlje. To vrijeme iznosi od 28 do 31 dan! Zanimljivo, Mjesec nikada ne kruži 31 dan, nego u prosjeku 29,5 dana, ali nama sasvim lijepo odgovara da to u većini slučajeva bude brojka 31. Zatim je tu i godina, kao vrijeme koje je potrebno Zemlji da se jednom okrene oko Sunca. Ona iznosi 365 dana, ili 366 svake prijestupne godine s obzirom na to da se svake četiri godine nakupi cijeli dan viška u Zemljinom kruženju. Dakle, kao što vidimo, mjerenje vremena je izravna posljedica kretanja nebeskih tijela. Drugim riječima, dojam o protoku vremena je uvjetovan gibanjem nebeskih tijela. Tome smo svjedoci svaki dan. Pratimo Sunce i prema njegovom kretanju određujemo koliko je sati. Malo imamo dan, pa zatim noć, i ta dinamika izmjene dana i noći je ono što nam stvara dojam da je vrijeme stvarno. Sat zamjenjuje sat, dan zamjenjuje dan, godina zamjenjuje godinu i mi polako, postojanim promatranjem dobivamo dojam kako vrijeme zaista „teče“.

Ali zamislite na trenutak ovaj scenarij. Napustili ste naš Sunčev sustav i nalazite se negdje duboko u svemiru, negdje gdje ne postoji sustav referentnih točaka na koji biste se mogli osloniti. Vi jednostavno plutate u tom beskraju, lišeni bilo kakvih smjernica. Umorni od puta, zaspite. Nakon što ste se dobro naspavali, budite se! Što će biti vaša prva misao? Vjerojatno „Koliko je sati?“ ili „Koliko sam dugo spavao?“ Pun pogodak! Ali postoji kvaka! Ne znate koliko je sati jer nemate sat, a s obzirom da za vrijeme spavanja niste svjesni protoka vremena, ne možete sa sigurnošću odrediti koliko ste dugo spavali! Možete samo nagađati. S obzirom da se ne nalazite na čvrstoj podlozi nego plutate u beskonačnom prostoru, ne možete odrediti je li Sunce izašlo ili je još uvijek noć, jer je kod vas stalno „noć“. Uostalom, tu gdje ste vi, nema Sunca, vi se nalazite potpuno van referentnog sustava. I tako, za vas dan i noć, tjedan, mjesec, godina i sve ostale vremenske jedinice gube smisao jer nemaju uporišta. U tom trenutku dolazite do jedne veličanstvene spoznaje: Ne postoji vrijme osim vječnog sadašnjeg trenutka! Također, i pojam prostora postaje besmislen, jer, postavlja se pitanje, u vašem novom okruženju, što znači lijevo, a što desno? Gdje je gore a gdje dolje? Što je ovdje a što je ondje? Također ste odjednom suočeni s drugom veličanstvenom spoznajom! Ne postoji prostor nego jedno vječno ovdje! Drugim riječima, jedino mjesto na kojem možete ili ćete ikada moći biti je upravo OVDJE I SADA! Ovo je vrlo snažna spoznaja jer vas izvlači iz šablona i kalupa koje um stvara po navici. Ova prispodoba sa svemirom je prigodna jer daje izravan i nesmetan uvid u narav prostora i vremena, dok je u našem referentnom sustavu priča malo drugačija s obzirom na to da nam stvari i količina informacija koju procesuiramo zaklanjaju pogled. Ali, u suštini, stvar je ista. Uzmite na primjer sljedeću situaciju. Hodate ulicom. Oko vas su zgrade, ljudi, predmeti. Prešli ste sto metara. Zastanete na trenutak. Gdje se nalzite? Nalazite se ovdje, iz vaše perspektive gledano. Prijeđite još pet metara i zastanite. Gdje ste sada? Opet ste ovdje. Shvaćate li poantu? Iako se iz perspektive drugih može činiti da ste vi sada ovdje a već u drugom trenutku ondje, vi ste zapravo uvijek ovdje! Naravno da je takav način orijentacije izrazito nepraktičan u našoj stvarnosti i načinu komunikacije, ali u suštini, vi ste uvijek na jednom mjestu. Isto je i s vremenom. Recimo da vas netko u 12:15 pita koliko je sati. Vi ćete instinktivno i bez razmišljanja odgovoriti: „Sad je 12:15“. Ako vam dvije minute kasnije neka druga osoba postavi to isto pitanje, vi ćete ponovo odgovoriti: „Sad je 12:17“. Kužite u čemu je fora? Vi ne označavate vrijeme, nego sadašnjost! Sada je 12:15, sada je 13:35, sada je 20:45. Ako iz prethodne rečenice uklonite oznake vremena „12:15, 13:35, 20:45,“, što vam ostane? Ostanu riječi „Sada je“. Dakle, iz ovog proizlazi da doista ne postoji drugo vrijeme osim sadašnjeg. Zanimljivo je da mnogim ljudima promiče ta jednostavna i zapanjujuća spoznaja.
Vrijeme je u suštini posljedica stanja svijesti u kojem se osoba nalazi.

Gledao sam na You Tube-u jedan zanimljiv pokus koji je napravio izvjesni David Eagleman, mladi znanstvenik sa sveučilišta u Texasu. Uglavnom, pokus se sastojao u tome da je on imao nekakvu napravu koja je bljeskala brojke brzinom koja je bila prevelika da bi ju mozak percipirao u normalnim okolnostima, pa su za potrebe pokusa izgradili čeličnu konstrukciju od nekih 30 ili 35 metara na čijem je podnožju bila razapeta mreža slično kao kod trampolina. Zatim su pozvali tog dobrovoljca kojem su za ruku zavezali uređaj i poslali ga na vrh te konstrukcije s koje su ga pustili da slobodno padne. Pretpostavka je bila da će, ukoliko on bude u stanju pročitati brojke na zaslonu uređaja, to ukazati na činjenicu da vrijeme drugačije teče ukoliko je osoba pod utjecajem stresa ili uzbuđenja. Nakon što su ga prvi puta pustili da padne, tip je rekao da je na zaslonu vidio brojku 56. Nakon što je David usporio brzinu titranja brojki, uspostavilo se da je brojka zapravo bila 50, a da je do pogreške došlo zbog sličnosti šestice i nule. Odlučili su još jednom ponoviti pokus, ovaj put s drugom nasumičnom brojkom. Ipak, sama činjenica da je dobrovoljac bio u stanju očitati prilično točnu brojku bila je velika stvar.
Drugi puta je očitao brojku 96, a ispalo je da je prava brojka bila 98. To ukazuje na činjenicu da u ekstremnim situacijama vrijeme ipak može usporiti. Još jedno objašnjenje ovog pokusa može biti da je mozak tog pojedinca radio brže pod navalom adrenalina pa je brzo titranje uređaja za njega postalo sporo zbog čega je mogao raspoznati o kojim se brojkama radilo. I jedno i drugo objašnjenje se zapravo svode na isto, brzina titranja uređaja se smanjila, što se može protumačiti na način da je vrijeme usporilo. (Na kraju posta možete pogledati filmić tog pokusa.)

No, da bismo potvdili plastičnost i iluzornu prirodu vremena nije potrebno da izvodimo ovakve komplicirane pokuse nego da se jednostavno prisjetimo trenutaka u kojima smo to i sami doživjeli. Koliko ste puta bili na nekom dosadnom predavanju, čekali u redu, čekali tramvaj, autobus, vlak, ili općenito radili nešto za vrijeme čega vam je bilo nevjerojatno dosadno? Sjetite se kako vam je vrijeme sporo protjecalo u tim trenucima. Recimo da je na početku predavanja bilo 12 sati. Nakon, po vašoj procjeni proteklih 40 minuta, pogledavate na sat i na vaše zaprepaštenje otkrivate da se kazaljka pomakunla samo 15 minuta! Hej, pa koliko ste vi onda sjedili na tom predavanju koje je po normalnim vremenu trajalo sat i pol? Jeste li tamo proveli četiri sata, pet sati? S druge strane, izreku „Vrijeme leti kad se zabavljaš“ ste također nebrojeno mnogo puta osjetili na svojoj koži. Igra s prijateljima, zanimljiv razgovor, (čitanje ovog zanimljivog posta! :D) ili bilo koja radosna aktivnost vas je toliko zaokupila da je vrijeme proletjelo za čas! Možda ste se igrali cijelo popodne i začudili se kako se odjednom smračilo! A tek ste maloprije počeli!
Postavite sada dvoje ljudi koji su vrijeme doživjeli na sasvim različit način jednog do drugog. Koliko je sati proživio prvi, a koliko drugi u istom vremenskom okviru i kako je to uopće moguće ako je vrijeme jednako i nepromjenjivo za sve? Mnogi će vam reći da se tu radi samo o vašem osobnom dojmu i da to nema veze s vremenom kao takvim. Ali, tu se postavlja pitanje. Postoji li vrijeme kao takvo izvan nas ili smo mi ti koji stvaramo svoje vrijeme? Ja bih rekao da svatko stvara svoje vrijeme, odnosno, da stanje svijesti uvjetuje vrijeme.

Ekstremni primjer toga javlja se (opet) u Star Treku, The Next Generationu, u epizodi „The Inner Light“ (Unutarnje svjetlo) gdje posada Enterprisea za vrijeme jedne od svojih misija nailazi na čudnu sondu koja se zaustavila na određenoj udaljenosti od Enterprisea. Ispostavi se da sonda skenira brod i uspijeva ispustiti zraku koja prolazi kroz štitove i pogađa Picarda koji pada u neku vrstu kome. Picard se uskoro budi u nepoznatom okruženju, u kući gdje ga njeguje žena imenom Eline. Ona mu govori da je njegovo ime Kamin i da su vjenčani već tri godine. Objašnjava mu da je bio bolestan i da je vrlo vjerojatno to razlog zbog kojeg je izgubio pamćenje. No ono što ga dodatno zbuni je to što primjećuje da Eline na lančiću nosi repliku sonde na koju je naišao Enterprise. Ona mu govori da joj je tu ogrlicu poklonio sam Picard. S vremenom, Picard saznaje od prijatelja da se planet zove Kataan i da je on po zanatu kovač. Nakon neuspješnih pokušaja da stupi u kontakt s posadom Enterprisea, Picard se počinje prilagođavati svom novom životu. Kroz seriju se prikazuju faze njegovog života, od nekih četrdeset godina do duboke starosti. U međuvremenu, on dobiva kćer i sina i postaje uvaženi član zajednice. Za vrijeme svog boravka na tom planetu otkriva svoju ljubav prema sviranju frule u kojem postaje majstor. U međuvremenu mu umru žena i najbolji prijatelj. U dobi od devedeset godina kćer vodi Picarda na gradski trg na kojem se sprema lansiranje nekakve sonde. Picard ju pita što to lansiraju, a kćer mu odgovori da on to već zna, jer da je sve to već vidio. Svega u čudu, Picard joj odgovara da ne zna o čemu govori, nakon čega iza sebe čuje glas svog pokojnog prijatelja koji je sada ponovo mlad kako mu govori da je to vidio na svom brodu. Picard tek tada shvaća da prisustvuje lansiranju sonde koja ga je prije 50 godina onesvijestila na Enterpriseu. Zatim se s njegove druge strane pojavljuje i njegova žena koja mu govori da su svi oni mrtvi već tisuću godina i da je on taj koji će otkriti sondu i koji će moći prenijeti priču o njima drugim ljudima kako oni ne bi pali u zaborav. U sljedećem kadru, Picard se budi na Enterpriseu i nakon inicijalnog šoka pita Rikera koliko je vremena prošlo otkako se onesvijestio. Riker mu odgovara da je prošlo oko 20 do 25 minuta! Nevjerojatan koncept. Na kraju, Riker ulazi u Picardovu sobu i obavještava ga da su u sondi pronašli kutiju namijenjenu njemu. Picard otvara kutiju i unutra nalazi frulu na kojoj je svirao u svom drugom životu! Stvarno snažna poruka. Ako pogledate seriju, znat ćete o čemu govorim. Inače, to je peta sezona, 25. epizoda. (napomena – torrenti)

Evo još jednog primjera koji govori u prilog činjenici da su prostor i vrijeme tek stvar percepcije. Razgovarate telefonski s prijateljem koji živi u Americi. Pitanje koje se postavlja je sljedeće? Gdje ste vas dvojica dok razgovarate? Vi ste ovdje, u toj, nazovimo ju „virtualnoj“ domeni. Odjednom se sve granice vremena i prostora brišu, jer vi komunicirate upravo ovdje i upravo sada. Iako je „vremenska razlika“ između vas nekih osam sati, vi razgovarate sada! Iako ste udaljeni tisućama kilometara, vi se nalazite ovdje! Tu se pokazuje taj element nelokalnosti, odnosno trenutačnosti. Iako se ovakvom objašnjenju može suprostaviti argument da je to sve posljedica telekomunikacijske tehnologije, ostaje činjenica da je konačni efekt ipak ostvaren. Ako zamijenimo tehnologiju telekomunikacija telepatijom dobit ćemo isti učinak – nelokalnost, ovdje i sada!

Također, možda ste čuli za onaj paradoks blizanaca prema kojemu vrijeme u svemiru teče različito od vremena na Zemlji. “Uzmimo da su Ivica i Marica desetogodišnji blizanci. Marici je dosta Zemlje, te odluči otići na odmor na zvjezdani sustav Alpha-3 koji je udaljen 25 svjetlosnih godina. Kako Ivica ima test iz informatike te mora ostati na Zemlji surfati Internetom, Marica ode sama. Želeći što prije stići na odredište, Marica odluči putovati brzinom od 99.99% brzine svjetlosti. Put tamo i natrag traje (prema Ivičinom mjerenju) nešto preko 50 godina. Što se događa kada se Marica vrati? Ivica je star 60 godina, a Marica tek 10.5, iako je bila otsutna 50 godina!„
Vremenska odiseja

Na kraju krajeva, vrijeme zapravo uopće ne možemo vidjeti! Ono što određuje vrijeme su kazaljke sata ili brojke na ekranu, ali u toj priči nigdje nema vremena! Ako rascijepamo sekundu na manje intervale, sve do recimo, Planckove skale koja se uzima kao najmanja vremenska jedinica koja iznosi 10 -43 sekundi , što nam ostaje? Ostane nam beskonačnost, jer i iza tog vremenskog intervala postoji opet manji interval koji je nama beznačajan ali ipak postoji, a iza njega ponovo još jedan manji i tako u beskonačnost ili sadašnjost! Ista je stvar i kada idemo prema gore. Kako postaviti najveću mjernu jedinicu vremena? Nikako, to je nemoguće jer nakon, primjerice, trilijuna godina još uvijek postoje stotine tisuća trilijuna i milijarde trilijuna godina, dakle, očigledno je da je to uzaludan pokušaj. Nama se, zbog uvjetovanosti samo čini da vrijeme teče.
Ima jedan zanimljiv članak o prirodi vremena koji sam našao na stranici naše kolegici Iride (koja mi nadam se, neće zamjeriti na korištenju linka :D), Magicus.info, za one koji žele znati više! :D Vrijeme možda ne postoji

No, ako doista ne postoji linearno vrijeme, što su u tom slučaju pojmovi koje nazivamo prošlost i budućnost? U osnovi, samo prividi.
Standardno poimanje prošlosti podrazumijeva da je prošlost zbir svih događaja, doživljaja i okolnosti koje smo proživjeli do ovog trenutka i koji su otišli u nepovrat a koji žive tek u našem sjećanju. Međutim, je li doista tako, ili se radi tek o našoj ograničenoj sposobnosti percepcije? U knjizi „Holografski svemir“ Michael Talbot navodi primjer čovjeka pod imenom Stefan Ossowiecki koji je bio u stanju doticanjem određenih drevnih predmeta vidjeti njihovu prošlost kao da se ona događa upravo sada.

„Postupak Ossowieckog uvijek je bio isti. Uzeo bi predmet u svoje ruke i koncentrirao se sve dok prostorija u kojoj je bio, pa i njegovo vlastito tijelo, nisu postali poput sjenki, gotovo nepostojeći. Nakon što bi došlo do tog prijelaza, našao bi se kako gleda u trodimenzionalni film prošlosti. Mogao je otići kud god zaželi i vidjeti sve što izabere. Dok je gledao u prošlost, Ossowiecki je čak micao očima simo-tamo, kao da su stvari koje je opisivao bile stvarno fizički prisutne pred njim. Opažao je vegetaciju, ljude i prebivališta u kojima su živjeli. Jednom prilikom, nakon što je primio u ruke kameno oruđe magdalenske kulture iz kamenog doba koja je procvjetala u Francuskoj između 15.000. i 10.000. godine prije Krista, Ossowiecki je rekao Poniatowskom kako su magdalenske žene imale vrlo složene frizure. To se, s obzirom na dotično razdoblje u povijesti činilo apsurdnim, međutim otkrića kipova magdalenskih žena s bogato ukrašenim frizurama koja su uslijedila kasnije dokazala su da je Ossowiecki bio u pravu. Sposobnosti takve vrste daju naslutiti da prošlost nije izgubljena nego da i dalje postoji u nekom obliku dostupna ljudskoj percepciji. Dok naš uobičajeni pogled na svemir ne dopušta takvo stanje stvari, holografski model to dopušta. Bohmova ideja da je vremenski slijed produkt neprestanog niza odvijanja i uvijanja sugerira da kada se sadašnjost uvije i postane dio prošlosti, ona ne prestane postojati već se jednostavno vrati u kozmičko skladište implicitnog. Ili, riječima Bohma: Prošlost je u sadašnjosti aktivna kao neka vrsta implicitnog reda. Ukoliko i svijest izvire iz implicitnog, kao što Bohm sugerira, to znači da ljudski um i holografski zapis prošlosti već postoje u istom području - oni su, da tako kažemo, susjedi. Stoga bi jednostavan pomak čovjekove pozornosti mogao biti sve što je potrebno za pristup prošlosti. Vidovnjaci kao što su McMullen i Ossowiecki možda su pojedinci koji imaju unutarnji «grif» za postizanje tog pomaka, no opet, kao i kod tolikih drugih izvanrednih ljudskih sposobnosti o kojima je bilo riječi, holografska ideja sugerira da je ta nadarenost latentna u svima nama. I sama metafora za način na koji je prošlost smještena u implicitnom također se može pronaći u hologramu. Ukoliko je svaka faza neke aktivnosti - uzmimo primjer žene koja puše mjehurić od sapunice - snimljena kao niz sukcesivnih slika u hologramu s višestrukim slikama, svaka slika postaje poput okvira na filmskoj traci. Ako je hologram 'bijele' svjetlosti - komad holografskog filma čija se slika može vidjeti golim okom, te nije potreban laser kako bi postala vidljiva - kada promatrač hoda kraj filma i mijenja kut svog opažanja, vidjet će ono što je zapravo jednako trodimenzionalnom filmu sa ženom koja puše mjehurić od sapunice. Drugim riječima, različite slike koje se odvijaju i uvijaju izgledat će kao da teku zajedno i stvarat će iluziju pokreta. Osoba koja nije upoznata s hologramima mogla bi pogrešno pretpostaviti da su različiti stadiji puhanja mjehurića od sapunice prolazni te da se, nakon što se jedanput opaze, više nikada neće moći pogledati, međutim - to nije točno. Na hologramu je uvijek snimljena cjelokupna aktivnost, no promatračev kut gledanja koji se mijenja je taj koji stvara iluziju da se prizor odvija u vremenu. Holografska teorija daje naslutiti da isto vrijedi i za našu prošlost. Umjesto da se postupno izgubi u zaboravu, ona ostaje snimljena u kozmičkom hologramu i uvijek joj se može ponovno pristupiti.”

Znači li to da, ukoliko možemo gledati u prošlost, možemo jednako tako gledati i u budućnost? I je li ta budućnost unaprijed određena, definirana i zacementirana ili otvorena za možebitne izmjene? To me je pitanje oduvijek zanimalo, jer još sam kao mali često znao slušati priče o vidovnjacima i njihovim proricanjima budućnosti koja su se ostvarila točno u detalje. Moja prabaka je u mladosti posjetila jednu gataru koja joj je prorekla da će umrijeti u dobi od osamdeset godina, da će nadživjeti svoje dijete (moju baku, što se i dogodilo) i još mnogo stvari koje su se obistinile. Međutim, s druge strane sam također slušao i priče o vidovnjacima čije se proricanje nije obistinilo. Ljudi obično misle da ako se ne obistini nešto što im je proreknuto da je vidovnjak varalica i da zapravo ne može vidjeti budućnost nego samo pokušava zgrnuti lovu. No, je li doista tako ili je u pitanju nešto drugo? Je li moguće da je taj dotični vidovnjak koji je prorekao „krivu“ budućnost zapravo bio u pravu, ali se ta budućnost nije ostvarila u ovoj stvarnosti jer je ona bila tek jedna od beskonačno mnogo potencijalnih, odnosno mogućih budućnosti na čiji su ishod utjecali izbor, odnosno djelovanje pojedinca? Štoviše, (i to je ideja koja me fascinira već dugi niz godina i s kojom još uvijek nisam u potpunosti na čisto), je li moguće da se ta „kriva budućnost“ doista i ostvarila, ali u jednom od beskonačnih paralelnih svemira, odnosno paralelnih života koji se odvijaju istovremeno s našim?!


PARALELNI SVEMIRI/ŽIVOTI/SVJETOVI


Ideja paralelnih svemira/života/svjetova je stvarno zapanjujuć koncept sam po sebi.
Ona se temelji na pretpostavci da za svaki događaj postoji beskonačno mnogo mogućih ishoda i da se svi ishodi koji se mogu dogoditi i događaju u jednoj od alternativnih stvarnosti. Paralelni svemiri su odgovori na vječna pitanja tipa „što bi bilo da sam napravio drugačiji izbor?“ Fizičar Bryce DeWitt, začetnik teorije mnogih svjetova je to sročio ovako: „Svaki kvantni prijelaz, u svakoj galaksiji, u svakom kutku Univerzuma grana naš lokalni svijet u mirijade vlastitih kopija.“
Zamislite da se u određenom trenutku života nađete pred točkom odluke, odnosno u bilo kojoj situaciji u kojoj ste prisiljeni odabrati između dvije ili više ponuđenih mogućnosti koje će odrediti i promijeniti smjer vašeg života. Na primjer, završili ste srednju školu i pred vas se postavlja izbor fakulteta. Odabirete jedan od fakulteta, recimo filozofski, i vaš život kreće u tom smjeru, dolazite u novu sredinu, susrećete nove ljude, nalazite se u novim okolnostima i taj vaš odabir postaje vaš „životni put“ kakvim ga kasnije pamtite. Međutim, u trenutku vašeg odabira kad ste vi odabrali studirati filozofiju, druga inačica vas je odabrala studirati ekonomiju, treća politologiju, četvrta pravo, peta arheologiju, šesta glumu, sedma medicinu, a osma možda uopće nije upisala fakultet nego se odlučila zaposliti, deveta putovati svijetom, deseta ne raditi ništa...itd! U tom trenutku odabira, svaka je inačica stvorila vlastiti svemir koji se odigrava sukladno odlukama koje je donijela. Drugim riječima, koliko god mogućih ishoda postojalo, toliko je i paralelnih svemira u kojima se oni ostvaruju! Fasicinantno zar ne? Iako se ova teorija mnogim ljudima naviknutima na newtonovsko poimanje svijeta i života može činiti besmislenom i u najmanju ruku suludom, ona nije nastala iz ničega. Naime, otkrićem kvantne fizike znanstvenici su otkrili dotad nepoznatu narav elementarnih čestica. Prije se mislilo da je materija sazdana od čestica koje su postojane i moguće ih je odrediti u vremenu i prostoru. Međutim, otkriveno je da čestica može istovremeno postojati na svim mogućim položajima, (što se zove još i superpozicija) pa je nemoguće sa sigurnošću reći gdje će se nalaziti u datom trenutku. Drugim riječima, ispostavilo se da se čestica istovremeno može ponašati i kao čestica i kao val. Tek prisustvom posmatrača, val se sabija u pojedinačnu česticu koju onda možemo odrediti u prostor-vremenu. Što je samo po sebi vrlo zanimljiv fenomen. No glavno je pitanje, na koji način val zna u koju se česticu pretvoriti u trenutku našeg posmatranja! To je stvarno zagonetka.
No, da se vratimo na paralelne svemire. Ukoliko, nazovimo ga tako, mikro-svijet funkcionira po principu kvantne teorije, zašto to ne bi bio slučaj i u makro-svijetu? (Tu je vrlo bitno naglasiti da su pojmovi „makro“ i „mikro“ relativni i da ovise isključivo o percepciji – ono što je za nas „mikro“ za amebu je „makro“, dok je ono što je za nas „makro“ možda za nekoga „mikro“ po principu da ne postoji najveće od najvećeg niti najmanje od najmanjeg). Stoga, ako cijeli naš svemir promatramo kao česticu, onda teorija o paralelnim svemirima ima itekako smisla. U tom slučaju je naš svemir tek jedna od mogućih pozicija unutar superpozicije svemira kao vala.
Ne znam za vas, ali meni je osobno ova teorija nevjerojatno fascinantna i zanimljiva.

Gledao sam nedavno epizodu serije „Na granici mogućega“ (The Outer Limits) pod nazivom „In Another Life“ (U drugom životu) koja možda najdetaljnije kroz jednu snažnu priču objašnjava teoriju paralelnih svemira. Glavni lik serije je Mason Stark, čovjek koji mrzi svoj život. Prije godinu dana izgubio je suprugu Kristin koju je ubio razbojnik, a Mason se još uvijek okrivljuje što nije poduzeo ništa kako bi spriječio njezino ubojstvo. Radnja počinje tako da mu šef uruči otkaz, nakon čega njemu pukne film i nađe se u dilemi: oduzeti život sebi ili upucati sve svoje kolege na poslu. No prije nego uspije učiniti bilo što od toga, iznenadna glavobolja ga odvlači u paralelni svemir i iduećeg se trena nađe na podu neke zatvorene prostorije gdje po njega dolaze dvojica bolničara koji ga vode kroz hodnik u kojem, na svoje zaprepaštenje, ugleda nekoliko svojih dvojnika zatvorenih u staklene čelije, od kojih je svaki u nekom sitnom detalju različit od drugih i od njega samoga. Uskoro ga pozdravlja još jedan dvojnik, samo što je u ovoj stvarnosti taj dvojnik, koji se u seriji zove Stark, vlasnik korporacije koja je Masonu dala otkaz u njegovoj stvarnosti. Stark mu objašnjava da je on verzija njega koja nije odustala od fakulteta i koja je napravila druge izbore u životu. Objašnjava mu također da je stvorio Kvantno Zrcalo, stroj koji je u mogućnosti izvlačiti druge verzije njega samoga iz paralelnih svemira. Razlog zbog kojeg je izgradio Kvantno Zrcalo kako kaže, je da bi istražio sve moguće ishode svog života. No, u jednom slučaju izvlačenja dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Inačica Starka pod imenom Mace, koji je inačica Masona koji je ubio svoje kolege na poslu, nakon izvlačenja uspije pobjeći iz zgrade i sada slobodno luta u Starkovoj stvarnosti nakon što je ubio Starkovu ženu. Zato je Starku potreban Mason od kojeg traži da ubije Mace-a i obećava mu da će mu zauzvrat dopustiti da se nađe sa suprugom Kristin koja u ovoj stvarnosti nije mrtva. Mason se sada nađe u dilemi, ali ipak pristane. No, prije nego Mason uspije pronaći Mace-a, Mace pronalazi Masona i prijeti mu smrću Kristin ukoliko mu ne pomogne da se zajednički riješe Starka. Također mu otkriva da je glavni razlog zbog kojeg je Stark izgradio Kvantno Zrcalo taj da pronađe verziju sebe koja je najsretnija, jer je on iznimno nesretan i nezadovoljan svojim životom, kako bi toj sretnoj verziji sebe ukrao život. Mason i Mace se vraćaju u firmu i nalaze Starka koji sjedi za stolom okrenut leđima. Mace puca i ubije Starka, ali nakon što mu vide lice shvaćaju da to nije pravi Stark nego jedna od mnogih verzija koju je Stark podmetnuo sumnjajući na njihove planove. Pravi Stark u tom trenutku ulazi i puca u Mace-a koji pada. Stark pokreće Kvantno Zrcalo i tjera Masona da stane u njega kako bi ga poslao natrag u njegovu stvarnost u kojoj je neizvjesno je li Mason povukao okidač ili je pobio sve svoje kolege. U međuvremenu, dok zrcalo pretražuje pravu stvarnost u koju treba poslati Masona, Mace se diže i gurne Starka u zrcalo nakon čega počinje tučnjava između njih trojice, no nekoliko sekundi prije nego što je Kvantno Zrcalo završilo pretragu, Mason uspijeva pobjeći iz zrcala dok Stark i Mace ostaju uhvaćeni i vraćeni u dvije različite stvarnosti; s tim da Mace ulazi u Masonovu stvarnost baš u trenutku kad je Mason povukao okidač, a Stark se nalazi u stvarnosti u kojoj je Mason pobio sve svoje kolege gdje dvojica policajaca traže od njega da spusti oružje. Stark i dalje sav u bunilu drži pištolj u ruci i viče: „Ovo nije moja stvarnost!“ nakon čega ga ovi upucaju.
Zatim se pojavljuje scena u kojoj Mason, koji je ostao u Starkovoj stvarnosti, šeće parkom i na klupici nalazi svoju suprugu Kirstin koja ga se sjeća tek kao bivšeg dečka s obzirom da se Stark u ovoj stvarnosti oženio drugom ženom. Njih dvoje počinju razgovor i serija završava.
Fantastično, svakako trebate pogledati tu epizodu. Opet, napominjem, može se skinuti preko torrenta!

Ali ono što je pored same priče toliko vrijedno u toj epizodi je sam odnos likova koji je vrlo razrađen i cjelokupni kontekst u kojem se priča odvija, kao i glumačka ostvarenja koja su u najmanju ruku iznimna. No ono što ostavlja najdublji dojam nakon odgledane epizode i što vam se nameće kao pitanje je ovo: „Pa dobro, od svih tih Starkova koji se nalaze tamo, čiji je život doista „stvaran“? Jer, svatko od njih svoju stvarnost doživljava kao jedinu, dok u širem kontekstu njihove stvarnosti postaju tek „jedne od mnogih“.

Ideja paralelnih svemira shvaćena na način na koji sam ju upravo opisao nameće još jedan zanimljiv, i rekao bih, neizbježan zaključak. Prispodoba o svemiru kao čestici i multiverzumu kao valnoj funkciji podrazumijeva postojanje jedne Nad-Duše pojedinca, jer u suprotnom pojedine inačice ne bi mogle postojati nego bi bile automatizirane jedinice bez svijesti. U toj prispodobi, ta bi Nad-Duša trebala igrati ulogu posmatrača pod čijim se utjecajem val sabija u jednu određenu česticu, dakle, jednu određenu verziju pojedinca. Ali ono što mene posebno muči je, zašto sam ja svjestan onih izbora koje sam učinio, ali ne i onih koje nisam, odnosno zašto nisam svjestan tih paralelnih stvarnosti. Isto tako, nikako nisam uspio proniknuti po kojem principu funkcionira to određivanje stvarnosti, odnosno tko odlučuje o tome koja verzija sebe sam ja upravo sada? Možda vas je ovo malo zbunilo pa ću pokušati biti nešto jasniji. Dakle, uzmimo da se pred mene postavi određeni izbor. Tko je sad taj koji odlučuje što ću izabrati. Naravno, na prvi pogled se čini da sam to ja, ali i ona druga verzija mene također je uvjerena da ona donosi odluke, i da je ona također ja. A opet postojimo u različitim stvarnostima. No pitanje je, gdje se nalaze te paralelne stvarnosti? One također postoje „ovdje“, upravo tu, dijele isti prostor s „našom stvarnošću“ samo im je frekvencija drukčija. To je vrlo slično konceptu radija ili televizije. TV prijemnik je fizički jedno mjesto na kojem se istovremeno emitira na stotine kanala, a mi smo ti koji pritiskom na tipku daljinskog mijenjamo frekvenciju i odabiremo koji ćemo kanal, odnosno program gledati! I dok mi gledamo RTL, HRT, Nova, OTV i Z1 ne prestaju postojati/emitirati samo zato što ih mi trenutno ne gledamo. Ako ovome prilazimo po standardnoj teoriji koja tvrdi da je materija čvrsta, opipljiva i da ima stvarnu masu, onda se ova ideja o paralelnim svemirima koji okupiraju isti prostor s našom, jednako tako teškom i masivnom stvarnošću čini suludom, međutim, ako uzmemo teoriju holograma, i priču da je cjelokupna materija oko nas tek skup interferencijskih uzoraka, nije uopće teško uvidjeti da je naša sadašnja stvarnost tek jedan kanal, jedna frekvencija u TV prijemniku. No ono što mene jako zanima je, kako pronaći daljinski!? Jer, sama narav paralelnih svjetova je prilično nevažna za nas u „ovoj stvarnosti“ ukoliko ih nismo svjesni. Ima jedna serija iz 1995. koja se bavi upravo tom tematikom. Serija se zove „Sliders“ (Klizači) a radi se o tome da jedan student fizike u svom podrumu uspijeva otvoriti crvotočinu kojom putuje, odnosno klizi kroz paralelne svemire. Sa sobom nosi neku vrstu daljinskog pomoću kojeg otvara crvotočine i koji mu određuje dužinu boravka u određenoj stvarnosti. Sa sobom na putovanja vodi svoju curu, profesora fizike i jednog crnca koji je slučajno autom uletio u crvotočinu dok su njih trojica putovala. Svakim novim „klizanjem“ oni dolaze u svemir čija je povijest zahvaljujući drukčijim izborima različita od povijesti onog prethodnog. Ali fora u cijeloj priči je da se prilikom „slajdanja“ ne mogu vratiti u svoju originalnu stvarnost iz koje su otišli! Stvarno zanimljiva serija, trajala je pet sezona a onda su ju zbog nekog razloga ukinuli.

Ovdje možete pogledati foršpan prve sezone!

Sliders – preview



Također, u Star Treku, The Next Generationu, u epizodi „Parallels“ se isto tako detaljno obrađuje upravo ova tema. Worf se vraća s klingonskog fight turnira kao pobjednik i posada Enterprise mu za njegov rođendan spremi proslavu iznenađenja. Worfa u jednom trenutku uhvati blaga vrtoglavica, i nakon što dođe k sebi, na proslavi ispred sebe ugleda Picarda za kojeg su mu rekli da nije u mogućnosti biti na proslavi. Malo po malo, shvaća da su se i druge stvari promijenile, primjerice, u jednom paralelnom svemiru mu je Diana Troi žena, (To kak Worf reagira na njezino ponašanje je komedija!:D), a u drugom nije osvojio turnir! Kroz cijelu seriju, Worfa svako malo hvata vrtoglavica i on prolazi kroz paralelne stvarnosti za koje se kasnije pokaže da su posljedica Geordijevog vizira koji uzrokuje kvantne fluktuacije.
U jednom trenutku se sve stvarnosti spoje u jednu kvantnu singularnost i tu se zorno prikazuje kako granice među stvarnostima pucaju i odjednom se cijeli prostor oko Enterprisea počinje popunjavati drugim Enterprise-ima iz drugih paralelnih svemira. Srećom, uspio sam pronaći klipove na You Tube-u pa možete odmah pogledati kompletnu epizodu da dobijete bolji dojam!

Star Trek - Parallels – part 1


Star Trek – Parallels – part 2


Star Trek – Parallels – part 3



U ovom četvrtom dijelu, obratite pozornost na 4:00 gdje Data objašnjava o čemu se tu zapravo radi!:D A na 8:00 prikazn je rascijep stvranosti i pojava kvantne singularnosti! Stvarno fenomenalno!

Star Trek – Parallels – part 4



Dakle, što bi bila svrha paralelnih svjetova uopće? Po mom skromnom mišljenju, rekao bih da je svrha u tome da mi (ne mi kao ego pojedinačne inačice) nego mi, upravo kao ta Nad-Duša, doživimo i iskusimo sve moguće ishode naših odluka u jednoj osobnosti!
Iako u sadašnjem stanju svijesti ne možemo pristupiti drugim paralelnim stvarnostima, možda im pristupamo tek kada dostignemo višu razinu svijesti?


Razmišljajući tako o svimtim misterijama i mogućnostima, pala mi je na pamet i jedna sasvim neočekivana misao. Što ako mi nismo svjesni paralelnih svjetova u ovom životu, nego tek u idućem? Odnosno, što ako reinkarnacija nije nužno prelazak iz jednog tijela u drugo u vremenu, nego doslovno „re-inkarnacija“, odnosno ponovna inkarnacija u isto tijelo samo s drugim odabirima od ovih koje smo učinili u sadašnjem životu? Zvuči mi nevjerojatno i nelogično, ali ipak nije isključivo.

Ali, to nije sve. Razmišljanje o paralelnim svemirima nameće duboka filozofska pitanja i pomiče granice mašte do krajnosti. Primjerice. Uzmimo da je jedan izbor osobe uzrokovao niz posljedičnih događaja koji su njezinu stvarnost usmjerili u jednom pravcu. No istovremeno, drukčiji izbor te iste osobe je uzrokovao niz posljedičnih događaja koji su njezinu stvarnost usmjerili u drugom pravcu.


Evo vam jedna živopisna slika ovog primjera.



Dakle, dečko i cura razgovaraju. U prvom oblačiću piše: Jesi za kavu? Zatim dolazimo do točke u kojoj cura odlučuje. U tom trenutku, ova se stvarnost dijeli u dvije stvarnosti. U jednoj cura kaže: „Hmm...može, zašto ne?“, što u konačnosti vodi do zasnivanja obitelji i onog: I živjeli su sretno do kraja života.
Međutim, na drugoj slici cura kaže: „Hmm...oprosti, previše sam umorna.“, što u konačnosti vodi do toga da svatko od njih ode svojim putem.

Ono što mene zanima je slijedeće - mijenja li se u ovakvim slučajevima isključivo stvarnost pojedinca (u ovom dotičnom slučaju tog dečka i cure) ili se mijenja stvarnost svih ljudi koji su živjeli u trenutku te odluke?! Očito je da se prema teoriji kaosa (ili bolje, teoriji polja) mijenja, s obzirom da svaki od ova dva ishoda sa sobom povlači drugačija mjesta, okolnosti i odnose koji zauzvrat mijenjaju i sve ostalo. No, ako je tome tako, onda dolazimo do još jednog pitanja. Što je s odlukama i izborima svih ostalih ljudi oko nas? Jesu li oni također u našem paralelnom svemiru svojom odlukom ili postoje u našoj stvarnosti tek kao proizvod našeg uma? Odnosno, još preciznije, stvaramo li mi svakim našim izborom svemir u kojem drugi ljudi postoje samo zbog nas ili se sve naše odluke i svi mogući ishodi naših i tuđih odluka međusobno isprepliću kroz sve paralelne svemire u jednom skladu i podudarnosti?
To je vrlo zanimljivo pitanje. Naime, ako svakim izborom nastaje kopija, onda bi to trebalo podrazumijevati da početno stanje svake kopije ostaje isto dok se ne dogode određene izmjene. Tek u trenutku naše odluke dolazi do cijepanja „originalne stvarnosti“ i to postaje naša kopija. Jednako tako, odluke drugih ljudi stvaraju njihove kopije u kojima se sve odigrava na drukčiji način. Tako, pirmjerice, postoji svemir u kojem je ovaj post napisan već u sedmom mjesecu, ali također postoji i svemir u kojem ovaj post uopće nije napisan, jer, recimo, autor Blog.hr-a nije došao na ideju otvoriti Blog, ili još bolje, nije se ni rodio! Također, postoji i svemir u kojem vi uopće ne postojite jer se vaši tata i mama nikada nisu sreli!
Kad razmišljate o svemu tome, teško je ne doći do jednog očiglednog zaključka, a to je da je ovaj život, i cjelokupni svemir, vrlo osoban, možda osobniji nego što smo mogli i zamisliti. Jer, ako mi svakim odabirom stvaramo vlastiti svemir u kojem se stvari odigravaju sukladno našim odlukama, onda je moguće da taj svemir postoji zapravo kao projekcija naše svijesti i da smo mi ujedno svi stanovnici i svi životni oblici tog našeg svemira. Ovo opet dovodi do nove definicije pojma „ja“ i „mi“ jer ako ste vi produkt mog paralelnog svemira, odnosno moje svijesti, i ja sam istovremeno svi vi kao što ste i svi vi istovremeno ja, iako sebe doživljavamo kao odvojene entitete, Mi smo zapravo odrazi svijesti jedni drugih, što bi u konačnosti značilo da u ovom cjelokupnom postojanju ne postoji ništa drugo osim Jedne Svijesti!!!! Nije li to, drugim riječima, definicija onoga što mnogi nazivaju Bogom?! Svi smo mi zapravo Bog koji stvara i doživljava sam sebe, a cjelokupno postojanje je samo izraz tog našeg stvaranja! Jer, da citiram Isusa : „Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste!“

Evo, toliko od mene za sada, a ukoliko sljedeći post ne vidite uskoro na blogu, to ne znači da on nije napisan, može biti da je napisan u nekom od paralelnih svemira! :D

P.S.
Kao dodatak ovom postu i kao kontekstualni okvir, evo vam popis serija i filmova koji se bave tematikom paralelnih svemira, prirode vremena i srodnim temama, kao i video linkovi koje sam obećao!

Pozdrav!

The Outer Limits, sezona 3, epizoda 21 – In Another Life, Star Trek – TNG, sezona 7, epizoda 11 – Parallels, Star Trek – TNG, sezona 5, epizoda 25 – Inner Light, Star Trek – Deep Space Nine – sezona 2, epizoda 23 – Crossover, Star Trek - Deep Space Nine – sezona 3, epizoda 19 – Through The Looking Glass, The Family Man (Nicholas Cage), Frequency (Jim Caviezel & Dennis Quaid), Contact (Jodie Foster & Matthew McConaughey), i vjerojatno ih ima još, samo ih se trenutačno ne mogu sjetiti, ako se sjetim, dodat ću ih kasnije! :D

Can Time Slow Down?





Michio Kaku: Time Travel, Parallel Universes, and Reality